Selam alejkum

Knjiga pred vama predstavlja zbirku pisama razmjenjenih između Allame Šerefudina i direktora El-Azhara, Allame šejha Selima El-Bišrija. Tema diskuje je akaidsko ideološkog profila, dakle onoga što je većinom povod sukoba i rasprave između dva velika islamska pravca, šiijskog i sunijskog.

S jedne strane uočit ćemo u pismima širinu spoznaje, dubinu misli, suptilnost izraza, a s druge strane, intelektualnu snagu diskusije i rasprave; međutim, daleko od pristrasnosti i zaslijepljenosti. Koliko se čovjekova duša okrijepi kada svjedoči kako jedna strana pred jakim argumentom, jednostavno prihvati realnost, bez ikakve potrebe da manevriše i osporava ispravnu stvar.

Također, nećemo naići na ustaljenu tehniku manipulisanja da u trenutku kada nema izlaza i ne može se dokazati svoj stav, da se počne sa skretanjem pažnje na nešto efemerno, niti dizanjem galame kako bi se umanjio značaj teme o kojoj je riječ. Drugim riječima nijedan od ova dva uvažena alima ne pokazuje znake opake bolesti sagledane u oholosti zbog znanja, niti se plaše da će izgubiti ugled koji uživaju među svojim pristalicama.

Tako da pored osnovne teme, ova je knjiga svojevrsni priručnik praktične poduke o edebu diskutovanja i raspravaljanja.

Ukoliko ljudi ovog islamskog naraštaja, koji obraćaju pažnju na važnost ovog bogatog nauka, žele crpiti ispravnu korist iz diskusija ove knjige, mislim, da bi mogli otkloniti dobar dio nerazumijevanja na razmeđu dvaju islamskih pravaca, šiizma i sunizma, te na taj način ostvariti jedinstvo, ka čemu teži većina islamskih reformatora.

----------

Prevod sa arapskog: Ertan Basarik

Finansiska podrška: Seferovič Džemail

Pismo 111-Pismo 112

 Pismo 111(Pitanje)

1. Džumade-l-ula, 1330. godine po H.

Svjedočim da ste vi u ograncima i principima vjere na onome na čemu su bili Imami Poslanikovog Ehli bejta. To si objasnio i učinio očiglednim. Pokazao si ono što je bilo sakriveno, tako da je sumnjati u to povod propasti, a biti skeptičan prema tome je povod zalutalosti.

Proniknuo sam u vaše pismo i to me beskrajno uveselilo, čiji sam ugodan miris osjetio i shvatio sam otkud dolazi taj sveti povjetarac koji me hranio svojim slatkim mirisom. Prije nego sam stupio u kontakt s vama bio sam ispunjen sumnjama o vama zbog onog što sam čuo od onih koji šire ružne vijesti o drugima i zbog nepravde pristrasnih ljudi.

Kada je Allah omogućio naš susret pronašao sam, tvojim posredstvom, znanje upute i svjetlo koje raspršuje tamu, i odlazim od tebe uspješno i sretnog završetka. I kako je velika blagodat Allahova kroz tebe data meni, i kako je lijepo tvoje dobročinstvo prema meni. Svaka hvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Selam

- S –

Pismo 112 (Odgovor)

2. made-l-ula, 1330. godine po H.

Svjedočim da si obavješten o ovom pitanju, da raspolažeš s njim, i da si ga otkrio, i da si ga obavio brže od svjetlice, i nevjerovatno si o njemu polemisao, istraživao i razmatrao, sagledao si njegove strane i prošao njime uzduž i poprijeko kako bi stigao da njegove suštine. Nisu te uznemiravali nacionalni osjećaji, niti su te lični interesi obmanuli. Nisu se pokorile osobine tvoje dobroćudnosti, niti se uskovitlali obrasci tvoga mišljenja.

U stanju utonuća u raspravu s dobroćudnošću postojanijom od masiva Radve, i grudima širim od dunjaluka, marljivo posvećen istraživanju u kojem se ne predaješ emocijama sve dok tajna nije otkrivena, i suština istine se nije ukazala, pa zora je svanula onom ko ima oka dva. Svaka hvala Allahu na Njegovoj uputi ka vjeri Svojoj, i pomoći da se postigne ono ka čemu poziva na putu Svom. I nek je Allahov blagoslov i selami na Muhammeda i njegov Ehli bejt.

Selam

- Š –

--------------------------------------
Božijom pomoći i uputom knjiga je završena perom njenog autora Abdu-lHusejna Šerefuddina Musavija Amulija, nek Allah prema njemu postupi Svojom.

----------------------------------------------------------------------------

Pismo 109 - Pismo 110

 Pismo 109 (pitanje)

23. Rebiu-s-sani, 1330. godine po H.

Već smo vam rekli u 19. pismu, da se neki od vaših oponenata protive tome da se vaš mezheb – i u principima i ograncima – može pozivati na Imame Ehli bejta, i obećali smo da ćemo vam se obratiti glede ovog pitanja, i evo stiglo je vrijeme tog obećanja. Pa da li ćete nam ponuditi ono čime ćete opovrći njihove tvrdnje? Selam

- S – 

Pismo 110 (odgovor)

29. Rebiu-s-sani, 1330. godine po H.

1.Šiijski mezheb je u neprekinutoj sponi sa Imamima Ehli bejta.
2.Prednjačenje šiija u bilježenju znanja u vremenu ashaba.
3.Autori iz perioda tabiina i tebei tabiina.

1. Zaista su ljudi obdareni znanjem, nužno svjesni da su se Šiije Imamije suprotno od (selefa) prethodnika, u principima i ograncima vjere prihvatili čistog Ehli bejta. (Irački časopis El-Huda, je ovaj odgovor navela u prvom i drugom svesku pod imenom svoga autora, tj. moje malenkosti, Abdu-lHusejna Šerefuddina El Musavija.)

Njihovi stavovi slijede stavove Imama Ehli bejta u ograncima, principima i ostalom što se crpi iz Knjige i Sunneta ili što im pripada od svih znanja, ni u čemu od toga se ne oslanjaju ni na koga drugog osim na njih. Tako da oni obožavaju Allaha, dž.š., približavajući Mu se na taj način, putem mezheba Imama Ehli bejta, ne tražeći da se to promjeni niti odobravaju zamjenu.

Na tome su bili njihovi dobri prethodnici od vremena Emiru-l-mu'minina,Hasana, Husejna i devet Imama iz Husejnovog, a.s., potomstva pa sve do vremena našeg.

Od svakog pojedinačnog Imama ogranke i principe je uzimao veliki broj pouzdanih šiija i čuvara hadisa, pobožnih i pouzdanih ljudi davši svog udjela neprekinutom nizu. Oni su to prenijeli onima nakon njih isto tako sigurnim neprekinutim nizom, a oni nakon njih to su prenijeli onima nakon sebe na isti način i to je teklo tako u svakoj generaciji dok nije stiglo do nas poput jasnog Sunca u zenitu na kristalno čistom nebu.

Mi smo danas u ograncima i principima na onome na čemu su bili Imami Poslanikovog Ehli bejta. Mi mezheb Imama prenosimo od svojih očeva, a naši očevi su ga prenosili od svojih očeva i to je tako bilo u svim generacijama do vremena Imama Hasana Askerija i Imama Alija Nekija, i hazreti Dževada i hazreti Ride i hazreti Kazima i hazreti Sadika i hazreti Bakira i hazreti Zejnu-l-abidina i hazreti Husejna i hazreti Hasana i hazreti Emiru-l-mu'minina, a.s.

Mi sada nemamo uvid u sve one koji su bili prijatelji Imama Ehli bejta od prethodnih genaracija šiija, koji su od njih slušali vjerske propise, i sticali znanje o islamu. Zaista je obruč širi od toga da bi mogli biti izbrojani.

Od vrijednih djela dovoljno ti je ono što je ispisano perima uleme, koja ne mogu biti nabrojana u ovom pismu a što je preneseno od svjetlosti Imama upute Muhammedovog, s.a.v.a., Ehli bejta i što je iznjedreno iz njihovog mora, što su čuli iz njihovih usta i uzeli sa njihovih usana. To su antologije njihovog znanja, i zaglavlja njihove mudrosti, napisane su u njihovo vrijeme a nakon njih su bile priručnici šiijama. Putem njih je postala jasna prednost mezheba Ehli bejta, a.s., nad ostalim muslimanskim pravcima.

Jer mi ne znamo da je neko od sljedbenika četiriju imama, naprimjer u vrijeme svoga imama napisao knjigu o jednom od svojih mezheba.

Već tek nakon njega, ljudi su počeli pisati, i napisali su veliki broj djela u vremenu u kojem se slijeđenje ograničilo na četiri imama, i predvodništvo u ograncima je reducirano na njih a oni su za vrijeme svoga života bili poput ostalih pravnika i muhaddisa koji su bili njihovi savremenici, i nisu se izdvajali nikakvom prednošću u svojoj generaciji tako se nije našao niko ko bi im pridavao važnost pa da bilježi njihove riječi, kao što su tome pridavale značajšiije u bilježenju riječi svojih bezgriješnih Imama.

Zato šiije od početka svoga nastanka nisu dozvoljavale obraćanje nekom drugom u vjerskim pitanjima mimo svojih Imama.

Upravo zato su bili revnosni i tako posvećeni njima i striktno su od njih primali vjerska znanja i ulagali sav napor ne štedeći su u tome da zapišu sve ono što su oni objašnjavali. Uprli su sav svoj napor i ambicije u tome,da je to bez premca, zarad očuvanja znanja koje je takvo da kod Allaha – po šiijskom stavu – nijedno drugo mimo toga nije ispravno.

Dovoljno ti je ono što su napisali za vrijeme života Imama Sadika, a.s., ElUsulu el-erbe'a mi'eti (400 principa) a riječ je o 400 knjiga koje su napisali 400 autora za vrijeme života Imama Sadika, a.s., iz njegovih fetvi. Mimo ovih knjiga postoje i druge knjige napisane za vrijeme Imama Sadika, a.s.,čiji je broj mnogostruko veći od toga. A ubrzo ćemo o tome dati opširno objašnjenje.

Što se pak četiri (sunijska) imama tiče, pa nijedan od njih kod ljudi nema položaj koji kod šiija imaju Imami Ehli bejta, štaviše za svoga života nisu bili na položaju na koji su postavljeni nakon svoje smrti. Što eksplicitno navodi Ibn Haldun El-Magribi u poglavlju posvećenom Šerijatskom pravu (ilmu-l-fikhu) i svojoj poznatoj El-Mukaddimi.

To je stvar koju učenjaci priznaju. I mi naravno ne sumnjamo u to da su njihovi mezhebi zapravo mezhebi njihovih sljedbenika, na kojima temelje svoja djela u svakom stoljeću a što su oni zabilježili u svojim knjigama, jer njihovi sljedbenici su upoznatiji sa svojim mezhebom, kao što su šiije upoznatije sa mezhebom svojih Imama, koji služe svoga Gospodara djelujući u skladu s onim što taj mezheb iziskuje, i ne realizira im se namjera približavanja Bogu osim u skladu sa tim mezhebom. 

2. Zaista je istraživačima očito jasna stvar prednost šiija nad drugima u bilježenju znanja jer u prvo vrijeme to nije činio niko drugi osim Alija i učenih šiija. Vjerovatno je razlog tome činjenica da je među ashabima došlo do neslaganja u tome da li je bilježiti znanje dozvoljeno ili nije. Pa su to zabranili – kako prenose Askelani u uvodu Fethu-l-barija i drugi mimo njega – Omer Ibn El-Hatab i skupina drugih ashaba, iz straha da ne bi došlo do miješanja hadisa iKur'ana.

A Ali, a.s., i njegov nasljednik Imam Hasan Mudžteba i određeni broj ashaba, su to dozvolili, i to je tako ostalo, sve dok se generacija tabiina pred kraj vremena drugog stoljeća po Hidžri nisu složili o dozvoljenosti toga. Tada Ibn Džerih piše knjigu o ostavštini Mudžahida i 'Ata'a u Mekki.

Od Gazalija se prenosi da je to prva knjiga napisana u islamu, a ispravno je da je to prva knjiga koju je napisao musliman koji nije šiija, nakon toga slijedi knjiga Mu'temir Ibn Rašida Es-San'anija u jemenu zatim Malikova Muvet'a. U uvodu Fethu-l-barija prenosi se da je Er-Rebi'a Ibn Sabih prvi koji je sakupljao informacije, a živio je predkraj vremena tabiina. U svakom slučaju, jednoglasno je mišljenje o tome da sunije nisu imale pisanog djela u prvom islamskom stoljeću.

Međutim, Ali, a.s., i njegove šiije, time su se bavili već prvog stoljeća i prva stvar koju je Emiru-l-mu'minin, Ali, a.s., napisao bila je Božija Knjiga. On je nakon obavljanja poslova na ispraćaju Poslanikove, s.a.v.a., dženaze, uzeo na sebe obavezu da ne izlazi iz kuće osim zarad namaza, dok ne sabere Kur'an u cjelini.Sabrao ga je po principu redosljeda objavljivanja sura.

Ukazavši na opće i posebne naznake u njemu, apsolutne i ograničavajuće,jasne i nejasne ajete, derogirajuće i derogirane, naredbe i olakšanja,zakone i adabe. Naznačio je povode objave ajeta. Objasnio ono što je s određenih aspekata zbunjujuće.

Ibn Sirin je govorio:

“Da mi je došla ova Knjiga u ruke, u njoj je znanje.”

(To od njega prenosi Ibn Hadžer u Savaiku, kao i drugi poznati alimi.)

Više ashaba su sakupili Kur'an, s tom razlikom da ga nisu sastavili po redosljedu objavljenih sura, niti su išta zabilježili od tajni koje si već čuo.Tako da je hazreti Alijevo, a.s., sakupljanje Kur'ana sličnije komentaru.Nakon završetka posla oko Kur'ana, napisao je za velikodostojnicu žena hazreti Fatimu knjigu koja je kod njegovih čistih potomaka poznata kao Fatimin mushaf, koji sadrži primjere i mudrosti, savjete i pouke, vijesti i rijetkosti, što je bilo povod njene utjehe zbog smrti Vjerovjesnika, s.a.v.a.

Nakon toga napisao je knjigu o krvarini i naslovio je kao Es-Sahifa. Navodi je Ibn Sa'd pri kraju svoje knjige poznat kao El-Džami, prenoseći je od Emiru-l-mu'minina. Vidio sam da Buharija i Muslim govore o ovoj Sahifi prenoseći iz nje na nekoliko mjesta u svojim Sahihima.

Od onog što njih dvojica prenose jeste ono što bilježi E'amaš od Ibrahima El-Tejmija od svoga oca:

“Rekao je Ali, r.a.: “Pored Allahove knjige jedina knjiga koju čitamo je EsSahifa” Zatim je pokazao Sahifu. Pa sam vidio da se u njoj govori o ranama o devinim zubima. U njoj je stajalo da je Medina harem od 'Ira do Sevra. Ko god oskrnavi tu svetost, ili pruži zaštitu onome koji je oskrnavio, na njemu je prokletstvo Allaha, meleka i svih ljudi!”

قال علي رضي اهلل عنه ما عندنا كتاب نقرؤه اال كتاب اهلل غير هذه الصحيفة، قال: فأخرجها فاذا فيها أشياء من

حدثا أو آوى ً محدثا فعليه لعنة اهلل ً الجراحات وأسنان االبل قال: وفيها المدينةـ حرم ما بين عير الى ثور، فمن أحدث فيها

والمالئكة والناس أجمعين

Ovaj se hadis doslovno nalazi u Buhariji u knjizi El-Faraid u četvrtom svesku u Sahihu, str. 111. A u Sahihu Muslimu se nalazi u poglavlju o odlikama Medine u knjizi o hadžu u prvom svesku, str. 523.

Imam Ahmed Ibn Hanbel u svome Musnedu puno prenosi iz Sahife, pa između ostalog prenio je u prvom svesku na 100. stranici od Tarika ibn Šehaba:

“Vidio sam Alija, r.a., nalazio sa na minberu i govorio je: “Tako mi Allaha,pored Allahove, s.v.t.,knjige, nemamo drugo da čitamo mimo Sahife – a ona je bila okačena na njegovoj sablji – koju sam uzeo od Resulullaha, s.a.v.a...”

واهلل ما عندنا كتاب نقرؤه عليكم اال كتاب اهلل تعالى، وهذه الصحيفة ـ وكانت معلقة بسيفه ـ أخذتها من رسول اهلل صلى

 ...اهلل عليه وآله وسلم

U Safarovoj predaji od Abdu-l-Melika kaže se: “Imam Bakir, a.s., je tražio hazreti Alijevu, a.s., knjigu. Hazreti Sadik, a.s., je donese, bila je zamotana u svitak (obima) poput čovjekovog bedra. U njoj je stajalo: “Žena nema pravo na mužev posjed nakon njegove smrti.”

Pa reče Imam Bakir, a.s.: “Tako mi Allaha ovo je Ali pisao a Poslanik diktirao.”

Pristala je grupa šiija za Emiru-l-mu'minom, pa su pisali u njegovo vrijeme,među njima su bili Selman Farsi, Ebu Zerr Giffari, kako navodi Ibn Šehrašub kada kaže:

“Prvi ko je pisao u islamu bio je Ali Ibn Ebi Talib, zatim Selman Farsi, zatim Ebu Zerr...”

Među njima je i Ebu Rāfi', Poslanikov, s.a.v.a., oslobođeni rob, i rizničar Emiru-l-mu'mininovog bejtu-l-mala, bio je od njegovih posebnih prijatelja,od onih koji su bili svjesni njegovog položaja. Njegova je knjiga Es-sunen ve-l-ahkam ve-l-kadaja, koju je sabrao samo od Alijevih, a.s., hadisa. Kod naših prethodnika ta knjiga je bila krajnje uvažavana. Prenosili su je svojim lancima prenosilaca.

Od njih je i Ali ibn Ebi Rāfi', u El-Isabetu u njegovoj biografiji kaže se da je rođen za vrijeme Poslanika i da mu je on dao ime Ali. On je autor knjige o fikhskim znanostima u skladu sa mezhebom Ehli bejta. A Ehli bejt, a.s., je uvažavao ovu knjigu i tražili su od šiija da je koriste. Musa Ibn Abdullah ibn El-Hasan kaže: “Pitao je čovjek moga oca o tešehudu, pa moj otac reče:

“Daj mi knjigu Ibn Ebi Rafi'a, on je iznese i iz nje nam je diktirao...”

Autor knjige Revdātu-l-džennāt, daje do znanja da je to prva šiijska fikhskaknjiga, ali on je, Allah mu se smilovao, u tome pogriješio.  Među njima je i Ubejdullah Ibn Ebi Rāfi', Alijev, a.s., pisar i sljedbenik.

Slušao je Poslanika, s.a.v.a., i prenosi od njega, kada je rekao Dža'feru (Tajjaru): “Sličan si mi po izgledu i naravi.” (وخلقي ُخلقي اشبهت (

To od njega bilježe autoriteti, između ostalog Ahmed Ibn Hanbel u svome Musnedu. O tome govori Ibn Hadžer u prvom dijelu El-Isabeta pod imenom Ubejdullah Ibn Eslem, jer ime Ebu Rafiovog oca je Eslem. U ovoj knjizi Ubejdullah piše o onim ashabima koji su na Siffinu bili sa Alijem, a.s. Vidio sam da Ibn Hadžer u El-Isabetu od njega mnogo prenosi, pa pogledaj.

(Prvi dio El-Isabeta biografija Džubejr Ibn El-Hubaba Ibn El-Munzira ElEnsarija)

Među njima je i Rebi' Ibn Semi' koji je autor knjige o zekatu na četverenošce iz hadisa koje Ali, a.s., prenosi od Resulullaha, s.a.v.a.Od njih je i Abdullah Ibn El-Hurr El-Farsi, koji ima uradak iskupljenih hadisa koje Ali, a.s., prenosi od Poslanika, s.a.v.a. Zatim El-Asbag Ibn Nebate, Emiru-l-mu'mininov prijatelj, od onih koji su striktno bili sa njim, prenio je od njega obavezu datu Aštaru, kao i oporuku njegovom sinu Muhammedu. Prenose ih naši prijatelji svojim ispravnim lancima prenosilaca do njega.

 Od njih je i Selim Ibn Kejs El-Helali, Alijev, a.s., prijatelj. Prenosio je od njega i od Selmana Farsija. Autor je knjige o imametu, o kojoj govori Imam Muhammed ibn Ibrahim Nu'mani u El-Gibetu, pa kaže:

“Nema razilaženja među učenim šiijama i onima koji su prenosili hadise od Imama u tome da je knjiga Selima ibn Kejsa El-Helalija osnova za knjige koje se bave principima vjere koju su prenosili učeni ljudi i nosioci hadisa Ehli bejta i da je najstarija od njih. Ona spada u glavne izvore kojima se obraćaju šiije i na koje se oslanjaju...”

Naši prijatelji su već popisali one koji su pisali djela iz te generacije selefu saliha, pa ko želi nek se obrati indeksima i biografijama posvećenim tome.

3. Što se pak tiče autora iz druge generacije tojest, tabiina – naše pismo ne može obuhvatiti da ih navedemo, u vezi njih i njihovih djela, lanaca prenosilaca, opširno je zabilježeno u bibliografijama i životopisima sastavljenim od strane naših alima.

(Poput Fehreste En-Nadžaši, te knjige Munteha-l-mekal fi ahvali er-ridžal od Šejha Ebu Alija, zatim knjige Minhadžul mekal fi takhiki ahvali er-ridžal od Mirze Muhammeda i drugih djela iz ove oblasti a koja su veoma brojna)

U vrijeme ove generacije svjetlost Ehli bejta je zablistala, prije toga bila je pod zastorom oblaka nepravde nepravednih. Jer nesreća Kerbele je raskrinkala neprijatelje Muhammedovog, s.a.v.a., Ehli bejta, koji su bili srozani u očima umnih ljudi, a pozornost istraživača bila je usmjerena stradanjima Ehli bejta. Ljudi su bili prisiljeni razmatrati osnove ove iznenadne tegobne nesreće od trenutka kada su izgubili Resulullaha,s.a.v.a., i bili su dužni iznaći uzroke, tako su stekli uvid u korijen i sjeme te nesreće. Upravo zbog toga su revnosni muslimani ustali da čuvaju položaj Ehli bejta i da im pomažu. Jer ljudska priroda po svojoj naravi pomaže onome kome je učinjena nepravda a gnuša se od nepravednika.

Muslimani kao da su nakon te užasne nesreće ušli u novo doba, okrenuli su se prijateljstvu i slijeđenju hazreti Imama Ali Ibn Husejna Zejnu-l-abidina, a.s. Prišli su mu i u principima i ograncima vjere i u svemu što se crpi iz Kur'ana i Suneta u ostalim islamskim znanostima, nakon njega to su učinili sa njegovim sinom hazreti Imamom Bakirom, a.s. Prijatelji ova dva Imama, pisali su djela koja se ne mogu nabrojati. Šta više broj onih čija su imena i biografijezabilježene u bibliografijama učenjaka koji su sticali znanje od ova dva Imama, stiže cifru od četiri hiljade ljudi. Broj njihovih djela dostiže cifru od deset hiljada knjiga i više.

Što su naši prijatelji prenijeli sa ispravnim lancima prenosilaca u svakoj generaciji koja nakon toga slijedi. Određenom broju tih učenjaka ukazala se divna prilika da budu na usluzi toj dvojici Imama i njihovom nasljedniku Imamu Sadiku, a.s. I većem broju njih se ostvarila sreća da zauzmu vodeća mjesta u naučnom i praktičnom pogledu.

Od njih je Ebu Se'id Eban Ibn Teglab Ibn Rebah El-Džeriri, poznati učač Kur'ana, islamski pravnik, prenosilac hadisa, komentator Kur'ana,stručnjak metodologije islamskog prava, lingvista. Spadao je među najpouzdanije ljude. Bio je savremenik trojice Imama i prenosio od njih obilato znanje i ogroman broj hadisa. Dovoljno je to što je od samo od Imama Sadika, a.s., prenio trideset hiljada hadisa,5 kako navodi Mirza Muhammed u Ebanovoj biografiji u knjizi Munteha-l-makal, pozivajući se na Eban Ibn Osmana od Imama Sadika, a.s.,kod kojeg je uživao ugled i poštovanje. Kada je bio sa Imamom Bakirom, a.s., u Medini on mu je rekao:

“Sjedi u džamiji i daji ljudima fetve, zaista volim među mojim šiijama vidjeti ljude poput tebe.”

اجلس في المسجد وأفت الناس؛ فاني أحب أن يرى في شيعتي مثلك

Imam Sadik, a.s., mu je rekao:

“Diskutuj s medinjanima, zaista volim da ima poput tebe mojih prenosilaca hadisa i ljudi.”

 (ناظر أهل المدينة،ـ فاني أحب أن يكون مثلك من رواتي ورجالي)

Kada bi dolazio u Medinu, ljudi bi s njim upriličili naučna okupljanja i oslobađali bi mu mjesto kraj Vjerovjesnikovog, s.a.v.a., stuba.

Imam Sadik, a.s., je rekao Selimu Ibn Ebi Hubbetu:

“Budi s Ebi Ibn Taglabomzaista je od mene čuo brojne hadise, pa što ti on prenese, to prenesi od mene.”

، فما روى لك فاروه عني ً ائت أبان بن تغلب فانه سمع مني

حديثا كثيرا

Imam Sadik, a.s., je rekao Eban Ibn Osmanu: “Zaista Eban Ibn Taglam prenosi od mene 30000 hadisa, pa prenesi ih od njega.”

Kada bi Eban došao kod Imama Sadika, a.s., on bi ga zagrlio i rukovao se s njim, naređivao bi da mu donesu jastuk, i potpuno bi se okretao prema njemu. Kada su ga obavjestili o njegovoj smrti, Imam Sadik, a.s., je rekao:

“Tako mi Allaha, srce me boli zbog Ebanove smrti.”

A umro je 141. godine po H. Prenosio je i od Enes Ibn Malika, E'amaša,

Muhammed ibn El-Munkedira, Semmak Ibn Harba, Ibrahima Naheija,

Fudajla Ibn Amra i Hakema. Na njega se pozivaju Muslim u autori četiriju  Sunena što smo već objasnili u 16. pismu. Ne šteti mu to što se Buharija ne poziva na njega, jer to je po uzoru njegovog nepozivanja naImame Ehli bejta, jer nije se pozivao na Imama Sadika, Kazima, Ridu, Dževada Tekija,Hadija Nekija, Hasana Askerija, šta više nije se pozivao ni na velikog unuka Poslanikovog, velikodostojanika džennetske mladeži. Ali naravno pozivao se na Mervana Ibn Hakema, Imrana Ibn Hatana, Ikrimu Berberija i druge slične njima. Zaista mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.

Eban ima zanimljiva djela, poput Tefsir garibi-l-Kur'an u kojem se nalazi mnogo arapskih stihova kao svjedoci za ono što se nalazi u Kur'anu. Nakon njega Abdu-r-Rahman Ibn Muhamed Ezdi Kufi sastavlja njegovu knjigu i knjige Muhamed ibn Es-Saiba El-Kelbija i Ibn Revka Atijje Ibn El-Harisa, načinivši jednu cjelinu, objasnivši u njoj ono što je među njima različito i ono u čemu se međusobno slažu.

Tako da se nekada Ebanova knjiga nalazi samostalna a nekada u sklopu onog što je sačinio Abdu-r-Rahman. A naši prijatelji prenose iz obje knjige pouzdanim lancima prenosilaca, i različitim putevima.Eban je napisao knjigu El-Fadail, i knjigu Siffin, kao i referentnu knjigu o metodologiji prava na koju se oslanjaju Imamije u šerijatskim propisima. Sve njegove knjige su prenesene lancimaprenošenja od njega, o čemu se detaljno može pogledati u knjigama Ridžala.

Od njih je i Ebu Hamza Es-Sumali Sabit Ibn Dinar, bio je od pouzdanih ljudi našeg selefu saliha i njihovih autoriteta. Učio je kod trojice Imama, Sadika, Bakira i Zejnu-l-abidina, a.s., bio im je odan i blizak. Imam Sadik ga je hvalio rekavši: “Ebu Hamza je u svoje vrijeme poput Selmana Farsija u svoje vrijeme” Od Imama Ride, a.s., se prenosi:

“Ebu Hamza je u svoje vrijeme poput Lukmana u svoje vrijeme.”

 Napisao je tefsir Kur'ana. Vidio sam da Tabarsi u svome tefsiru Medžme'ul-bejanu, prenosi od njega.

(Pogledaj Medžme'u-l-bejan, tumačenje 23. ajeta sure Šura: Reci ne tražim od vas nagrade osim ljubavi prema porodici, gdje se može naći kako prenosi iz Ebu Hamzinog tefsira.)

Napisao je En-Navadir, Ez-Zuhd, Risaletu-l-hukuk, koju je prenio od Imam Zejnu-l-abidina Ali Ibn Husejna, a.s. Od njega također prenosi dovu EsSahar. On prenosi od Enesa, Eš-Ša'bija, a od njega prenose Veki', Ebu Ne'im i grupa iz te generacije i od prijatelja i drugih, što smo objasnili govoreći o njemu u 16. pismu.

Tu ima i drugih ljudi koji nisu zatekli Imama Zejnu-l-abidina, ali su bili na usluzi dvojici Imama Bakiru i Sadiku, a.s.

Od njih su Ebu Kasim Burejd Ibn Mu'avija El-Adžli, Ebu Basir El-Asgar Lejs Ibn Murad El-Bahtari El-Muradi, Ebu Hasan Zurare Ibn E'ajan, Ebu Džafer Muhammed Ibn Muslim Ibn Rebah El-Kufi Et-Taifi Es-Sekafi i grupa autoriteta upute i blistavih svjetionika, za čiji broj ovo pismo nema dovoljno mjesta.

Što se ove četverice tiče oni su postigli bliskost, postali su prvaci,uzdignuvši se na visok nivo, čak je za njih Imam Sadik, a.s., kazao: “Oni su Božiji povjerenici za ono što On dozvoljava i zabranjuje.”

Isto takokazao je: “Ne nalazim nikoga ko oživljava govor o nama  poput Zurareta, Ebu Basira Lejsa, Muhammeda bin Muslima i Burejde, da nije njih niko ne bi dolazio do tih zaključaka.”

ً أحيى ذكرنا اال زرارة وأبو بصير ليث، ومحمد بن مسلم،

هؤالء أمناء اهلل على حالله وحرامه ، وقال: »ما أجد أحدا

وبريد، ولوال هؤالء ما كان أحد يستنبط هذا

Zatim je rekao:

“Oni su čuvari vjere, povjerenici moga oca, što se tiče Božijeg halala i harama, oni su prethodnici prema nama na ovom svijetu i predhodnici prema nama na Ahiretu.”

هؤالء حفاظ الدين،ـ وأمناء أبي، على حالل اهلل وحرامه، وهم السابقون الينا في الدنيا، والسابقون الينا في األخيرة

I rekao je:

“Obraduj poslušne (22:34) Džennetom.” Zatim je nabrojao imena ove četverice.

 (بشر المخبتين بالجنةثم ذكر األربعة)

U dugom govoru u kojem ih je spomenuo kazao je:

“Moj otac ih je držao povjerljivim u vezi sa Božijim zabranama i dozvolama,oni su bili čuvari njegovog znanja. Tako i danas oni su povjerenici mojih tajni i istinski prijatelji mog oca. Oni su zvijezde mojih šiija i živi i mrtvi.

Njima Allah razotkriva svaku novotariju. Oni štite ovu vjeru od laži novatora i interpretacija ekstremista...”druge časne riječi Imama – a za sve njih nema prostora u ovom pismu – kojima im se potvrđuje vrijednost, čast, poštovanje, vilajet.

I pored toga neprijatelji Ehli bejta, a.s., ih optužuju svim vrstama otvorenih potvora što smo opširno napisali u knjizi Muhtesaru-l-Kelam fi mu'ellifi-ššii'ati min sadri-l-islam.

Takve stvari ne umanjuju njihov uzvišeni status i veliki značaj kod Allaha,Njegovog Poslanika i vjernika. Kao što zavidnost prema vjerovjesnicima nije povećavala ništa drugo do li dostojanstvo tih vjerovjesnika, niti je ostavljala kakvog traga u njihovim vjerozakonima osim širenja istog među istinoljubivim, iprihvatanja u srcima umnih.

Za vrijeme Imama Sadika, a.s., znanje se proširilo kao nikada prije, sa svih strana pohrlile su mu šiije njegovih očeva. On ih je dočekao raširenih ruku, bio je prisan sa njima. Nije štedio truda u tome da ih upozna sa tajnama znanja, preciznim mudrostima, zbiljama stvari, kako to izriče Ebu El-Feth Šehrestani u knjizi El-Milel ve-n-nihel.

Govoreći o Imamu Sadiku, a.s., kaže: “U vjeri je posjedovao ogromno znanje, savršenih manira u mudrosti, intenzivnog odricanja na ovom svijetu, potpunog suzdržavanja od strasti.” Također je rekao: “U Medini je ostao neko vrijeme, koristivši šiijama koji su mu prišli, govorivši svojim prijateljima tajne znanja. Nakon toga je došao u Irak i tu je ostao neko vrijeme, nikada nije pomišljao o Imametu ili o vlasti i niskim se nije raspravljao o hilafetu.” Zatim je rekao: “Ko se nalazi u dubinama spoznaje,nikada nerazmišlja o potoku, i ko se ispenje na vrh istine, nema straha od pada...” A o istini zbore i nepristrasni i prkosni.

Od Sadikovih, a.s., prijatelja istakla se značajna grupa i ogroman broj ljudi. Bili su predvodnici upute, blještava svjetla u tami, mora znanja, zvijezde upute. Od onih čija su imena i životopisi uvedeni u knjige biografija jesu četiri hiljade su iz Iraka, Hidžaza, Farsa i Sirije. Oni su autori poznatih djela među šiijskom ulemom. Između ostalog to su i 400 usula što smo već spomenuli, tojest 400 knjiga koje su napisali 400 ljudi iz fetvi Imama Sadika, a.s., za vrijeme njegovog života, i koje su im nakon njega bile okvir znanja i djelovanja, sve dok ih grupa alima ummeta nije sažela i uprostila kako bi olakšala i približila onima koji tragaju za tim stvarima.

Od toga je najbolja zbirka od četiri knjige i to su šiijske matrice u usulu i furu'u od početka pa do našeg vremena a to su El-Kafi, Et-Tahzib, ElIstibsar i Men la jahduruhuel-fakih. Riječ je o knjigama koje su tradirane neprekidnim lancem prenosilaca, i njihov sadržaj je neupitno originalan. ElKafi, je najstarija, najveća, najbolja i najautentičnija. Sadrži 16.199 hadisa,što je više od onog što skupa sadrže šest Sahiha.

Što jasno naznačava Šehid u Ez-Zikra i mnogi drugi renomirani alimi.

Hišam Ibn El-Hakem, prijatelj Imama Sadika i Kazima, a.s., napisao je brojne knjige. Od toga je postalo poznato 29 djela. Prenosili su ih naši prijatelji svojim lancem prenosilaca do njega, o čemu se detaljno govori u mojoj knjizi Muhtesaru-l-kelami fi mu'ellifi eš-šii'ati min sadri-l-islam. To su korisne i jasne knjige, razumljivog izraza, sjajnih dokaza u principima i ograncima vjere, o Tevhidu, racionalnoj filozofiji, u njima se pobijaju ateisti, heretici, panateisti, predestinatori, deterministi, ekstremisti u vezi Alija i Ehli bejta. Opovrgavaju seharidžije i nasibije, zatim oni koji poriču oporuku datu Aliju, a.s., oni koji ga stavljaju iza halifa, koji su ratovali protiv njega, zatim oni koji daju prednost onima koji nisu bolji nad onima koji su bolji i drugi.

Hišam je bio od najučenijih ljudi drugog stoljeća u teologiji, teozofiji, i ostalim racionalnim i tradicionalnim znanostima. Bio je istaknut u fikhu i hadisu, nadmašio je druge u tefsiru i ostalim naukama i strukama. On je sređeno i jasno govorio o Imametu, a mezhebe je preispitivao opservacijom. Prenosio je hadise od Sadika i Kazima, a.s.

Kod njih je imao posebno mjesto koje ne može biti opisano. Zaslužio je takve pohvale od njih koje ga dižu na visok nivo vrijednosti.U početku je bio Džehmija (sekta) zatim je susreo Imam Sadika, a.s., i njegovimuputama je stekao ispravnu sliku te mu se priključio. Zatim Imamu Kazimu, a.s., i bio je iznad svih njihovih ashaba. Oni koji žele utrnuti svjetlost Božiju u Njegovim svjetiljkama optužuju ga za antropomorfizam i druge stvari, sve zbog zavisti i mržnje prema Ehli bejtu.

A mi najbolje poznajemo njegov mezheb, jer kod nas se nalazi njegov životopis i djela. Ukazali smo na njegove knjige kojim je pomogao naš mezheb. Nije dozvoljeno da nam budu skrivene njegove riječi – a on je od naših prethodnika – koje su jasne drugima iako su daleko od njega i mezhebom i metodom. Međutim, ono što od njega prenosi Šehristani u ElMilelu ve-n-nihelu, ne upućuje na to da je on antropomorfist.

A Šehristani je doslovno kazao:

“Hišam Ibn El-Hikem, je bio nedokučiv u principima vjere, nedopustivo je da zanemari svoje argumente upućene Mu'tezilijama, zaista je on iznad  onog što argumentira svom oponentu, a daleko od onog što mu iznosi o antropomorfizmu. Stvar je u tome da je on dokazima uvjerio Alafa, rekavši mu: “Ti kažeš da Allah zna znanjem, a njegovo znanje je Njegova bit, pa On zna ali ne kao posjednici znanja, a zašto ne kažeš, On je tijelo, ali ne kao tijela...”

Nije skriveno da ove riječi, ukoliko su njegove, izgovorene su s namjerom oponiranja Alafu. I onaj koji nečim oponira ne mora vjerovati u to, jer moguće je da je imao namjeru provjeriti koliko je Alaf tačno informiran, i koliko duboko je upućen u znanje, kao što na to ukazuje Šehrestani riječima: “Čovjek je iznad onoga što argumentira svom oponentu a daleko od onoga što mu iznosi o antropomorfizmu. S tim da ukoliko pretpostavimo da stoji ono na što aludiraju Hišamove riječi o antropomorfizmu, moguće je da je to kazao prije nego je stekao ispravnu sliku o stvarima, jer kao što znaš, on je bio od onih koji su imali stav Džehmija, a zatim je uputama Poslanikovog Ehli bejta bio upućen, i postao od posebnih prijatelja Imama Ehli bejta, a.s.

Niko od naših prethodnika nije našao ništa od onoga što mu njegovi oponenti pripisuju, kao što ni ja nisam našao ni traga od onog što pripisuju Zuraretu Ibn E'ajunu, Muhammedu Ibn Muslimu, Mu'minu Et-Taku i drugima, s tim da smo istrošili svu svoju snagu u razgovorima o tome, i nije tu ništa drugo posrijedi do li nasilje i neprijateljstvo, i potvora i neistina, a Ti nikako ne misli da je Allah nemaran prema onom štarade nasilnici.” (Ibrahim, 42)

Međutim, ono što Šehristani prenosi od Hišama, tojest, riječi u kojima on Alija uzdiže na nivo božanstva, pa to će nasmijati i ženu koja je pobacila dijete. Hišam je iznad toga da mu se pripišu takve nesuvislosti i praznovjerja. Hišamove su riječi o Jednoti Božijoj kojima poziva držanju Allaha svetim od pojave u tjelesnom obliku, i iznad onoga što o Njemu govore neznalice. Takav mu je i govor o Imametu, oporucu, koja je proglašena od Resulullaha u vezi sa Alijem, a.s., koja očito naglašava da je Ali iz njegovog ummeta i od njegovih pripadnika, i da je on njegov opunomoćenik i halifa, i da je od Božijih robova kojima je učinjeno nasilje i koji su prinuđeni, i da je od onih koji nisu mogli očuvati svoje pravo, koji su prisiljeni podleći sili svojih protivnika, u stalnojbojazni za svoju sigurnost,koji nema ni podržavatelja ni pomagača.

I kako Šehrestani može svjedočiti za Hišama da je on nedokučiv u principima vjere, i da ne dozvoljava da zaboravi argumente koje je uputio Mu'tezilijama, i da je on daleko od onog što je iznio Alafu rekavši mu:

“Pa zašto ne kažeš da je Allah tijelo ali ne poput tijela.”

A zatim da mu pripiše riječi da je Ali, božanstvo. Zar ovo nije očita kontradikcija?! Zar dostoji nekome poput Hišamu, usprkos njegovom obilatim vrijednostima pripisivati ovakva praznovjerja? Nipošto! Međutim,masa iz zavisti i zlobe prema Ehli bejtu i onima koji imaju njihovo mišljenje,ne želi ništa drugo do li širiti uznemirujuće vijesti, a nema moći ni snage osim u Allaha, Uzvišeni i Moćnog.

U vrijeme Imama Kazima, Ride, Dževada, Hadija, Hasana Askerija, a.s.,pisanje se umnožilo do krajnje mjere, njihovi hadisi i hadisi njihovih očeva  su se proširilina sve strane. Uložen je krajnji napor u stjecanju znanja, u uranjanju u more njihovog znanja, otkrivanju tajni, bilježenju pitanja. Nije se štedio napor u bilježenju znanosti i u sabiranju raštrkanih znanja.

Muhakik – uvećao Allah njegov položaj – kaže u El-Mu'teberu:

“Među Dževadovim, a.s., učenicima bilo je izvrsnih ljudi poput Husejn Ibn Se'ida, njegova brata Hasana, Ahmed ibn Muhammeda Ibn Ebi Nasra ElBizantija, Ahmed Ibn Muhamed Ibn Halid El-Berkija, Šazana, Ebu-l-Fadl El-'Amija, Ejjub Ibn Nuha, Hamed Ibn Muhammeda Ibn Isaa i drugih čiji popis je veoma dug. Njihove knjige su u opticaju do danas među među prijateljima i svjedoče o ogromnom znanju...”

Dovoljno ti je to što broj djela koja je napisao Barki veći od 100 knjiga.Bizanti, također ima veliku knjigu poznatu kao Džam'iu-l-Biznati. Husejn Ibn Se'id ima30 knjiga.

Nemoguće je u ovom pismu nabrojati ono što su napisali učenici šest Imama, potomaka Imama Sadika, a.s. Zato te upućujem na biografije i indekse pa pogledaj u njima o Muhammed Ibn Senanu, Ali Ibn Mehzijaru, Hasanu Ibn Mahbubu, Hasanu Ibn Muhamedu Ibn Sema'atu, Safvanu Ibn Jahji, Ali Ibn Jaktinu, Ali Ibn Faddalu,Abdu-r-Rahmanu Ibn Nedžranu, Fadlu Ibn Šazanu – on ima 200 knjiga – Muhammed Ibn Mes'udu Ajjašiju – njegove knjige prelaze broj od 200 – Muhammed Ibn Umejru, Ahmed Ibn Muhammedu Ibn Isau, on je prenosio od stotinu ljudi prijatelja Imama Sadika, a.s., Muhammed Ibn Alij Ibn Mahbubu, Talhi Ibn Talhi Ibn Zejdu, Ammaru Ibn Musau Sabatiju, Ali Ibn Nu'manu, Husejn Ibn Abdullahu, Ahmedu Ibn Abdullahu Ibn Mehranu poznatom kao Ibn Hane, Sadaketu Ibn MunziruKomiju, Ubejdullahu Ibn Aliju Halebiju, koji je svoju knjigu donio na uvid Imamu Sadiku, a.s., pa je on potvrdio i pohvalio je rekavši: “Da li misliš da oni imaju poput ove knjige?”

Zatim pogledaj o Amru Tabibu, Abdullahu Ibn Se'idu koji je svoju knjigu donio pred Imama Ridu, a.s., i o Junusu Ibn Abdu-r-Rahmanu koji je svoju knjigu donio na uvid Imam Hasanu Askeriju, a.s.

Svako ko istražuje o prethodnicima šiija Muhammedovog, s.a.v.a., Ehlibejta, i precizno izuči ashabe svakog od devet Imama, potomaka Imama Husejna, a.s., i prebroji knjige napisane u vrijeme njihovih Imama, i istraži one koji su ta pisana djela prenosili od njih, i koji su od njih tradirali hadise Muhammedovog Ehli bejta o ograncima i principima vjere, od ljudi čiji broj prelazi nekoliko hiljada, zatim pogleda u (pre)nosioce tih znanja u svakoj generaciji, s ruke na ruku, od vremena devet Bezgriješnih Imama do našeg doba, postat će siguran u neprekidnu sponu Ehli bejtskog mezheba, i neće sumnjati u to da je sve ono čime služimo Allahu u principima i ograncima,uzeto od Resulullahovog Ehli bejta, i neće sumnjati u to osim oholog inadžije, ili slaboumne neznalice.

Svaka hvala pripada Allahu, Koji nas je uputio na ovo, i ne bismo upućeni bili da nas Allah uputio nije. Selam

- Š - 

Pismo 107-Pismo 108

Pismo 107 (pitanje)

19. Rebiu-s-sani, 1330. godine po H.

Kada su govorili o punomoćju?
Kada su govorili o punomoćju datom Imamu?
Kada su se pozivali na nju?

Nismo to vidjeli osim na skupu majke vjernika što je ona porekla, kao što sam to ranije kazao.

Selam

- S – 

Pismo 108 (odgovor)

 22 Rebiu-s-sani, 1330. godine po H.

 Pozivanja na punomoćje

Da, spominjao ga je Emiru-l-mu'minin sa minbera, a što sam ti već citirao u 104. pismu. I svi koji bilježe hadis o kući na dan pozivanja familije,prenose da se oporuka odnosi na Alija, a.s. Već smo ga u 20. pismu naveli i u njemu se nalazi nedvosmislen i eksplicitan navod o tome da je oporučio njega i učinio ga svojim halifom.

Imam Ebu Muhammed El-Hasan, Poslanikov unuk, velikodostojnik džennetske mladeži, kada je ubijen Emiru-l-mu'minin upriličio je nezaboravan govor u kojem je rekao: (Bilježi ga Hakim u svome Sahihu-lmustedreku, 3/172.)

“A ja Vjerovjesnikov sin, a ja Opunomoćenikov sin.”

 (...وأنا ابن النبي وأنا ابن الوصي ...)

Imam Džafer Sadik, a.s., je rekao: “Ali je sa Resulullahom, s.a.v.a., prije poslanstva gledao svjetlost i slušao glas, i rekao mu je Poslanik: “Da nisam pečat vjerovjesnika ti bi bio sudionik u vjerovjesništvu. Pa iako nisi vjerovjesnik pa zaista si ti Vjerovjesnikov opunomoćenik i nasljednik.”

(Šarhe Nehdžu-l-belagati, Ibn Ebi Hadid, 3/254, pri kraju komentara govora El-Kasi'a. )

كان علي يرى مع رسول اهلل صلى اهلل عليه وآله وسلم، قبل الرسالة الضوء، ويسمع الصوت )قال(: وقال له صلى اهلل

ا فإنك وصي نبي ووارثه

ًكا في النبوة، فإن لم تكن نبي

عليه وآله وسلم: لوال أني خاتم األنبياء لكنت شري

Ovo značenje se prenosi neprekidnim lancem prenosilaca od svih Imama Ehli bejta, i ono kod njih i njihovih prijatelja spada u neophodne stvari, od vremena ashaba do dana današnjeg. 

Selman Farsi je govorio: “Čuo sam Resulullaha, s.a.v.a., da govori: “Zaista je moj opunomoćenik, i povjerenik, i najbolji čovjek kojeg ostavljam nakon sebe, koji će ispuniti moja obećanja i odužiti moj dug, Ali Ibn Ebi Talib.”

سمعت رسول اهلل صلى اهلل عليه وآله وسلم يقول: »إن وصيي، وموضع سري، وخير من أترك بعدي، ينجز عدتي،

ويقضي ديني، علي بن أبيطال

Ebu Ejub Ensari izvještava da je čuo Resulullaha, s.a.v.a., da govori hazreti Fatimi:

“Da li si znala da se Allah, dž.š., nadnio nad stanovnike zemlje i između njih je odabrao tvoga oca i učinio ga Vjerovjesnikom, zatim se nadnio drugi put i odabrao je tvoga muža, i meni je objavio pa sam te za njeg udao i uzeo ga za svoga opunomoćenika.”

نبيا ثم أطلع الثانية فاختار بعلك، فاوحى الي ً أما علمت أن اهلل عز وجل اطلع على أهل األرض فاختار منهم أباك فبعثه ؛

ً فأنكحته واتخذته

وصيا

Burejde prenosi: “Čuo sam Resulullaha, s.a.v.a., da govori: “Svaki vjerovjesnik ima svoga opunomoćenika i nasljednika. I zaista je moj opunomoćenik i nasljednik Ali Ibn Ebi Talib.”

(Ovaj Burejdetov hadis, te hadis Ebu Ejuba Ensarija i Selmana Farsija koje smo naveli prije ovog hadisa, citirali smo u 68. pismu. )

سمعت رسول اهلل صلى اهلل عليه وآله وسلم، يقول: »لكل نبي وصي ووارث، وان وصيي ووارثي عل بن أبي طال

Kada bi prenosio od Imama Bakira, a.s., Džabir Ibn Jezid El-Džu'fi bi – kako stoji u njegovoj biografiji u Zehebijevom Mizanu – govorio: “Obavijestio me

 (حدثني وصي األوصياء) “.opunomoćenika Opunomoćenik Ummu-l-Hajr binti El-Hariš Barikijje, održala je izvanredan govor na Siffinu kojim je potakla Kufljane na rat protiv Muavije. Između ostalog ona je kazala:

“Dođite, Allah vam se smilovao pravednom Imamu, opunomoćeniku, pouzdanom, najvećem istinoljupcu...”

(Bilježi ga Imam Ebu El-Fadl Ahmed Ibn Ebi Tahir El-Bagdadi u knjizi

Belagati-n-nisai', str. 41, lancem prenosilaca do Šu'bija.)

 (هلموا رحمكم اهلل الى االمام العادل، والوصي الوفي، والصديق األكبر)

Ovo je dio onog u čemu su prethodnici otvoreno govorili o Punomoćju u svojim govorima i obraćanjima. Ko istražuje njihova stanja, uvidjet će da su riječ (الوصي (opunomoćenik, koristili za Emiru-l-mu'minina, Alija, a.s.,poput primjene imena za značenje najodabranijeg od ljudi. Čak je autor Tadžu-l-'arusa, govoreći o korijenu riječi (الوصي (na 392. stranici u 10.svesku kazao: El-Vasijj poput ganijj, titula Alija, r.a.”

 (والوصي ـ كغني ـ: لقب علي رضي اهلل عنه)

Što se pak tiče onog što je o tome rečeno u njihovim stihovima, nemoguće je nabrojati ga u ovom pismu. Spomenut ćemo od toga onoliko što je dovoljno za našu intenciju.

Abdullah ibn Abbas Ibn Abdu-l-Mutallib je rekao:

وصي رسول اهلل من دون أهله * وفارسه إن قيل هل من منازل

Opunomoći Resulullah iz Ehla svoga...

Mugire Ibn El-Haris ibn Abdu-l-Mutallib u stihovima kojima bodri iračane na borbu protiv Muavije na Siffinu kaže:

ُّ وصي رسول اهلل قائدكم * وصهره وكتاب اهلل قد نشرا

هذا

Ovo je Resulullahov opunomoćenik...

(U nastavku pisma autor navodi još tridesetak primjera citirajući preko sedamdeset distiha izrečenih u različitim prilikama od različitih autoriteta.Zainteresirani istraživači mogu se obratiti originalnom tekstu na arapskom jeziku.) 

I tako dalje unedogled što ne može biti nabrojano poput ovih primjera.

Selam

- Š - 

Pismo 105-Pismo 106

 Pismo 105 (pitanje)

16. rebu-s-sani, 1330. godine po H.

Traženje argumentiranja drugih osoba Molimo vas da nam korist učinite potpunom, prenošenjem argumentiranja drugih osoba mimo Imama Alija i Zehre, a vama pripada zasluga.

Selam

- S –

Pismo 106 (odgovor)

18. rebiu-s-sani, 1330. godine po H.

1. Argumentiranje Ibn Abbasa
2. Argumentiranje Hasana i Husejna
3. Argumentiranje odvažnih šiija, od ashaba
4. Ukazivanje na njihovo argumentiranje oporukom

1. Sjetite se razgovora Ibn Abbasa i Omera, kada je Omer rekao (u podužem hadisu):

“O Ibn Abbase! Da li znaš šta je spriječilo vaš narod od vas nakon Muhammeda, s.a.v.a.?”

Ibn Abbas: “Nisam mu htio dati odgovor, pa mu kazah: “Ako ja ne znam, pa zna Emiru-l-mu'minin.”

Omer reče: “Nisu htjeli da i vjerovjesništvo i hilafet budu među vama pa da prema svome narodu budete nepravedni zbog velike ushićenosti. Zato su Kurejšije ispravnim stavom to odabrale za sebe i uspjeli su u tome.”

Rekoh: “O Emiru-l-mu'minine, ukoliko mi dozvoliš da govorim, a da kontroliraš svoj bijes prema meni?”

On reče: “Govori.”

Rekoh: “O Emiru-l-mu'minine, što se tiče riječi da su to Kurejšije ispravnim stavom odabrale za sebe i uspjeli u tome, ako su to Kurejšije odabrale za sebe pa ispravnost je u rukama onoga koga je Allah za to odabrao i to bez odbijanja i zavidnosti. Što se pak tvojih riječi tiče da nisu željeli da i vjerovjesništvo i hilafet pripada nama, pa Allah je narod okarakterisao mržnjom rekavši: To zato što oni mrze ono što je objavio Allah - zato će (On) upropastiti djela njihova.”

(Muhammed, 9 )

Omer reče: “Daleko bilo, o Ibn Abbase, stižu mi neke stvari o tebi za koje ne želim ni pomisliti da su od tebe, pa da u mojim očima izgubiš položaj.”

Rekoh mu: “A koje su to riječi, o Emiru-l-mu'minine? Ukoliko su istinite ne dostoji da zbog njih izgubim položaj u tvojim očima, ukoliko su neistinite, pa udalji od sebe nekog neispravnog poput mene.”

Omer reče: “Čuo sam da govoriš: “Zaista su nam to spriječili zbog zavisti, nasilno i nepravedno.”

Rekoh: “O Emiru-l-mu'minine, što se tiče riječi nepravedno, pa ona je jasna i neznalici i učenom. A riječ zavidno, pa i na Adema se bilo zavidno, pa mi smo njegova djeca i oni kojima se zavidi.”

Omer reče: “Daleko bilo, daleko bilo! Tako mi Allaha vaša Hašemijska srca su se ispunila neprolaznom zavišću.”

Rekoh: “Polako! Ne opisuj time srca ljudi kojima je Allah odstranio nečistoću i potpuno ih očistio...”

(Prenijeli smo ga od riječi do riječi iz Tarihu-l-kelama od Ibn Esira, a bilježi ga pri kraju Omerove biografije od 23 do 24 godine u trećem svesku. Bilježi ga i Ibn Ebi El-Hadid u biografiji Omera 3/107 u Šarhu Nehdži-l-belagati.)

U drugoj predaji prenosi se drugi razgovor u kojem mu on kaže:

“U kakvom si stanju ostavio svog amidžića?”

Kaže: “Pomislio sam da misli na Abdullaha Ibn Džafera, pa rekoh:

“Ostavio sam ga sa njegovim vršnjacima.”

Reče: “Ne mislim na njega, već mislim na najvećeg u vašem Ehli bejtu.”

Rekoh: “Ostavio sam ga da izvlači vodu kofom učeći Kur'an.”

Omer reče: “O Abdullahu, nek ti na teretu bude krv kurbanskih deva, ako mi sakriješ da li je u njegovom srcu ostalo išta od hilafeta?”

Rekoh: “Da.”

Omer reče: “Da li smatra da je Resullullah ostavio odredbu njemu?”

Rekoh: “Reći ću ti i više. Pitao sam oca o njegovoj tvrdnji u vezi odredbe za hilafet pa mi reče: “Istinu govori.”

Omer reče: “Resulullah ga je u svojim govorima uzdigao na visoko mjesto, koje ne ostavlja mjesta nikakvom argumentu ni opravdanju. (U zavisnosti kako se čita riječ z-r-w da li zirvun i to je gornje značenje gdje je očito da Omer priznaje Alijev položaj. A ukoliko je zervun onda: “Resulullah je o njemu govorio u aluzijama, što ne ostavlja nikakav argument niti mjesta za opravdanje.” )

On je iskušavao narod u vezi s njim već neko vrijeme i kada je bio bolestan želio ga je konkretno imenovati, a ja sam ga u tome spriječio...”

(Bilježi ga Imam Ebu-l-Fadl Ahmed Ibn Ebi Tahir u knjizi Tarihu Bagdad, pouzdanim lancem prenosilaca do Ibn Abbasa. Bilježi ga i Ibn Ebi El-Hadid u Omerovoj biografiji u Šerhu Nehdži-l-belagati, 3/97. )

Prilikom trećeg razgovora je rekao:

“O Ibn Abbase, vidim da je tvome prijatelju učinjena nepravda.”

Rekoh: “O Emiru-l-mu'minine, pa vrati mu njegovo pravo!”

On izvuče svoju ruku iz moje i produži mrmljajući. Zatim zastade, ja mu priđoh, a on mi reče:” “O Ibn Abbase, sumnjam da ga je išta drugo spriječilo od toga osim to što ga njegovi ljudi smatrahu beznačajnim.”

Rekoh: “Tako mi Allaha, nisu ga smatrali beznačajnim Allah i Njegov Poslanik kada su mu naredili da uzme prisegu od tvog prijatelja.”

Ibn Abbas: “On se okrenu i ode od mene hitrim korakom. I ja se vratih.”

(Ovaj razgovor bilježe autori Omerovih biografija, a mi smo ga prenijeli iz Šerha Nehdžu-l-belage od Ibn Ebi Hadida, 3/105 )

I koliko samo vijesti ummeta i Hašemijskog kazivanja i riječi Poslanikovog amidždića Abdullah Ibn Abbasa o ovakvim situacijama. Već sam ti u 26. pismu naveo njegovo argumentiranje onoj uobraženoj skupini nabrajanjem Alijevih vrlina u dugom i značajnom hadisu u kojem kaže:

“Rekao je Poslanik, s.a.v.a., amidžićima: “Koji od vas će me pomoći i na Ovom i na Onom svijetu?”

Kaže: “I Ali je sjedio, a oni se oglušiše.”

Pa reče Ali: “Ja ću te pomoći i Ovog i Onog svijeta.”

Poslanik reče: “Ti si moj pomagač i Ovog i Onog svijeta.”

Pa Poslanik ponovi svoje pitanje:

“Ko će od vas da me pomogne Ovog i Onog svijeta?”

Oni se oglušiše.

Pa reče Ali: “Ja ću te pomoći Ovog i Onog svijeta.”

Poslanik reče Aliju: “Ti si moj pomagač i Ovog i Onog svijeta.” ...

Pa je rekao: “Pošao je Poslanik u bitku na Tebuk, pa su i ljudi pošli sa njim.

Pa reče Ali: “Idem li i ja s tobom?”

Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ne.”

Pa zaplaka Ali, na što mu Allahov Poslanik, s.a.v.a., reče:

“Nisi li zadovoljan da mi položajem budeš kao što je Harun bio Musau osim što nakon mene nema vjerovjesnika? Zaista ne bih trebao otići a da ti nisi moj zamjenik.”

I rekao mu je Allahov Poslanik, s.a.v.a.: “Ti si zaštitnik svakog vjernika i vjernice nakon mene.” Kaže: “Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.a.: “Kome sam ja bio zaštitnik, pa zaista mu je Ali zaštitnik...”

2. Koliko su samo muškarci Beni Hašima u to vrijeme imali ovakvih argumentiranja, čak je Hasan Ibn Ali došao Ebu Bekru kada se nalazio na Poslanikovom, s.a.v.a., minberu, i rekao mu: “Silazi s mjesta moga oca!” I Husejnu se također desilo poput toga sa Omerom kada se nalazio na minberu.

(Ibn Hadžer prenosi oba događaja u petom poglavlju, kada je ukazivao na ono o čemu govori ajet ljubavi o bližnjima, a to je 14 ajet u 11 poglavlju u Es-Savaiku el-muhrike, str. 160. Darekutni prenosi događaj Hasana sa Ebu Bekrom. A Ibn Sa'd u Omerovoj biografiji u Tabekatima bilježi događaj Husejna i Omera. )

3. Šiijske knjige bilježe veliki broj argumentiranja o ovom pitanju, od strane Hašemija i njihovih prijatelja među ashabima i tabiinima. Ko god ih želi, naći će ih na svojim mjestima. Dovoljno nam je ono što Tabarsi iznosi u knjizi El-Ihtidžadžat od Halida Ibn Se'ida Ibn El-Asa El-Emevija,(Halid Ibn Se'id Ibn El-As je bio od onih koji tri mjeseca nisu prihvatili Ebu Bekrov hilafet i nisu mu dali prisegu, što su sunijski pouzdani prenosioci očito navodili, poput Ibn Sa'da u Tabekatima, 4/70, u Halidovoj biografiji, navodeći da “kada je Ebu Bekr poslao vojsku u Siriju dao mu je upravu nad muslimanima i donio je bajrak do njegove kuće. Na to je Omer rekao Ebu Bekru:

“Upravu daješ Halidu, i pored toga šta priča?!”

Omer je toliko bio uporan dok Ebu Bekr nije poslao Ebu Ervija Ed-Devsija njegovoj kući da mu kaže: “Poslanikov Halifa je rekao da mu vratiš njegov bajrak!” On ga iznese i dade mu ga rekavši mu: “Niti smo radosni upravom od vas niti žalosni skidanjem s nje.” Nakon toga je došao Ebu Bekr i izvinuo mu se i zakleo ga da ništa ne kaže Omeru...” Ko god je govorio o vojnom pohodu na Siriju, spominjao je i ovaj događaj, jer bio je poznata stvar.) Selmana Farsija, Ebu Zerra Gifarija, Ammara Ibn Jasira, Mikdada, Burejde Eslemija, Ebu El-Hejsema Ibn Et-Tejhana, Sehla, Osmana Ibni Hanifa, Huzejmeta Ibn Sabita Zu-š-šehadetejna, Ubejj Ibn Ka'ba, Ebu Ejuba Ensarija i drugih. Ko god prati predaje Ehli bejta, a.s., i njihovim prijatelja, zna da kada god im se ukazala prilika, nisu se ustručavali od svake vrste argumentiranja i direktno i s aluzijama i žestoko i blago i verbalno i pismeno i u prozi i u poeziji, sve u zavisnosti od kako je situacija dozvoljavala.

4. Oporuku su mnogo spominjali i pozivali se na nju, što je poznato istraživačima.

Selam

- Š -

Pismo 103-Pismo 104

 Pismo 103 (pitanje)

12. rebiu-s-sani, 1330. godine po H.

Raspitivanje o Imamovoj argumentaciji i argumentiranju njegovih prijatelja Kada je Imam to činio? Kada su to činili njegovi prijatelji? Obavjestite nas malo o tome.

Selam

- S -

Pismo 104 (odgovor)

 15. rebiu-s-sani, 1330. godine po H.

1. Nekoliko slučajeva Imamovog argumentiranja
2. Argumentiranje hazreti Zehre, selamullahi alejha

1. Imam Ali, a.s., je odabrao miran način u širenju Poslanikovih odredbi o sebi, iz predostrožnosti zarad očuvanja moći muslimana sa svojim neprijteljima se nije raspravljao o tome. Kada bi se pravdao zbog svoje šutnje i netraženja svoga prava govorio bi:

“Ne krivi se čovjek zbog sprečavanja svoga prava, već se krivi onaj koji uzme ono što nije njegovo.”

( Ovo su riječi iz kratkih mudrosti iz Nehdžu-l-belage. Pogledati komentar Nehdžu-l-belage od Ibn Ebi ElHadida, 4/324.)

On je odredbe o sebi širio posebnim metodama u kojima na veoma jasan način dolazi do izražaja njegova mudrost. Zar ne vidiš šta je učinio na dan Rabhe, kada je na njoj okupio ljude, za vrijeme svoga hilafeta, zarad podsjećanja na dan Gadira?

Kada im je rekao:

“Zaklinjem Allahom svakog muslimana koji je čuo Resulullaha, s.a.v.a., da je na dan Gadir Homa rekao ono što je rekao, da ustane i posvjedoči šta je čuo. I nek ustanu samo oni koji su ga vidjeli!” Pa ustade trideset ashaba a među njima dvanaest učesnika Bedra, i posvjedočiše šta su čuli od njega o odredbi Gadira.”

(Kao što smo već kazali u 56. pismu )

انشΎء ه كل امرئ مسϠم سϤع رسول ه صϠى ه عϠيه ϭآله ϭسϠم، يقول يوϡ غدير خم مΎ قΎل، إاّ من رآϩ، فقϡΎ قϡΎ فشϬد بΎϤ سϤع، ϭا يقم إاَ ً ثاثوϥ فشϬدϭا بΎϤ سϤعوϩ من نص الغدير من الصحΏΎ فيϬم اثΎϨ عشر بدريΎ

To je bio maksimum onog što je mogao učiniti u takvim kritičnim okolnostima nastalim usljed ubistva Osmana, i dizanja smutnje u Basri i Siriji. Života mi moga, bio je to vrhunac pozivanja na svoje pravo tog dana, i veoma mudro u tim vremenima. Kako je samo pohvalno mjesto odabrao za dizanje gadirske odredbe iz svoga groba, oživivši je nakon što je bila gotovo sahranjena. On je – za sve one koji su se našli na Rahbi - oživio sjećanje na Poslanikovo stajanje na Gadiru, kada je prihvatio Alija za ruku i dao do znanja stotini hiljada ili više okupljenih, da je on njihov zaštitnik nakon njega. 

I zbog ovoga je gadirska odredba postala najočitiji primjer mutevatir hadisa. Pa pogledaj Poslanikovu mudrost, kada je pred tolikim brojem svjedoka podigao njegovu ruku, i obrati pažnju na mudrost Zavještenika na dan Rahbe kada ih je zakleo tom zakletvom. I istinu dokazao krajnje mirno kako je to iziskivao trenutak, i potpuno dostojanstveno, što je naravno bio Imamov izbor da to učini na takav način. To je bio način na koji je on širio istinu o odredbi koja ga se ticala. On je zbilja osvještavao ljude koji su bili nemarni, na način koji nije izazivao buku niti je provocirao mržnju.

Dovoljno ti je od hadisa o njemu ono što bilježe autori Sunena o gozbi koju je priredio Resulullah, s.a.v.a., u kući svoga amidže, najuglednijeg čovjeka Mekke, na dan kada je opomenuo svoje bližnje. To je veoma dugačak i veličanstven hadis. (Naveli smo ga u 20. pismu ) Ljudi ga uvijek ubrajaju u potvrdu Poslanstva, i znakove islama, jer obuhvata i vjerovjesnikovu mudžizu hranjenja velikog broja ljudi, neznatnom količinom hrane. Pri kraju predaje stoji da je Poslanik, s.a.v.a., uzeo Alija za vrat rekavši:

“Zaista je on, moj brat, Zavještenik i moj halifa među vama, pa slušajte ga i pokoravajte mu se.” I on je mnogo puta govorio kako mu je Resulullah, s.a.v.a., rekao: “Ti si zaštitnik svakog vjernika nakon mene.” I koliko je samo puta opetovao Poslanikove riječi: “Ti si u odnosu na mene kao Harun u odnosu na Musaa, osim što nakon mene nema vjerovjesnika.” I koliko puta je govorio Poslanikove, s.a.v.a., riječi izrečene na dan Gadira: “Nisam li preči vjernicima od njih samih?” Rekoše: “Jesi.” On reče: “Kome sam ja zaštitnik, pa ovaj Ali, mu je zaštitnik.”

(Bilježi ga Ibn Ebi Asim, kao što smo objasnili predkraj 26. pisma. )

I tako veliki broj eksplicitnih iskaza koje nisu negirali, a proširio ih među vjerodostojnim autoritetima i to su sve prilike koje su mu se ukazale u tim situacijama, Mudrost savršena – ali ne koriste opomene. (Kamer, 5) I na Dan vijećanja, ispričao je i opomenuo, i nema vrline i odlike kojom se nije pozivao pred ljudima. Koliko je za svoga hilafeta govorio o nepravdama koje su mu učinjene, kazujući svoje bolne tužaljke sa minbera, čak je rekao:

“Pazite! Tako mi Boga, taj se ogrnuo njime. A doista, znao je da je položaj moj spram njega bio jednak položaju osovine u odnosu na ručni mlin. Obilje vode otječe od mene, a ptica ne može uzletjeti do mene. Stavio sam zastor spram hilafeta i držao se odijeljenim od njega. Potom sam počeo misliti da li bi trebalo napasti ili mirno trpjeti zasljepljujuću tminu patnji u kojima odrasli malaksaju, a mladi stàre, a vjernik istinski djeluje pod teretom sve dok ne susretne Boga. Našao sam da je ustrajnost u tome bila mudrija. Pa se strpih al' u oku trnje a u grlu kost. Gledao sam otimanje nasljedstva moga...”

i tako do kraja hutbe Šikšikijje. (Staza rječitosti, Govor 3. )

I koliko je govorio:

“Bože moj, tražim pomoć Tvoju protiv Kurejša i onih koji im pomažu, jer zaista raskinuše rodbinske veze moje, porekoš visoki položaj moj i ujediniše se u suprotstavljanju meni u tome što je pravo moje, pa su onda rekli: “Zakonito je da to uzmeš i zakonito je da to ostaviš.” Staza rječitosti, Govor 171.

 Neko mu je rekao:

“Ti si, zaista, o sine Ebu Taliba, pohlepan za ovim.” A on mu reče: “Zapravo, Boga mi, vi ste pohlepniji, ja to tražim kao pravo svoje, dok se vi umećete između mene i njega...” Staza rječitosti, Govor 171

I rekao je:

“Boga mi, neprestano je oduzimano pravo moje od dana kada je Vjerovjesnik, s.a.v.a., umro do dana današnjeg.” Staza rječitosti, Govor 6.

I rekao je:

“Mi imamo pravo. Ako nam bude dato, dobro je. U protivnom jahat ćemo na stražnjem dijelu deve i ako se putovanje noćno oduži.”  Staza rječitosti, Mudrost 22.  

I napisao je u pismu svome bratu Akilu:

“Nek se Allah osveti Kurejšijama za postupak njihov prema meni. Oni su prekinuli veze rodbinske sa mnom i lišili me vlasti sina majke moje.” Staza rječitosti, Pismo 36.

I često je govorio:

“Motrio sam i uvidio da nemam pomagača nikakvog do Ehli bejta moga. Ustezao sam se zato da ih u smrt nagonim. Držao sam oči zatvorenim i pored trunja u njima. Pio uprkos gušenju u grlu. Bio sam strpljiv u suzdržavanju gnijeva u gorčini goroj od gorčine tikvice gorke.” 

Staza rječitosti, Govor 26.

Jedan od njegovih prijatelja ga je upitao:

“Kako su vas ljudi vaši odbili od položaja tog, iako vi imate pravo najveće na njega?” Na to je on u odgovoru rekao: “O brate iz Benu Eseda! Uzrujan si i pričaš na način krivi. Ipak mi smo dužni zbog srodstva, a i tvoga prava da pitaš, a budući da si pitao, znaj! Što se tiče samovoljnih postupaka nad nama u tome, iako smo najviši u pogledu potomstva i najjači po srodstvu s Poslanikom Bozijim, s.a.va.! Bijaše to čin sebičan nad kojim su srca ljudi nekih bila pohlepna, dok su srca drugih bila u tome darežljiva. Presuditelj je Allah i Njemu je povratak na Danu sudnjem. A sad, pusti tu priču o haranju o kojoj povika svuda kruži.”

 Staza rječitosti, Govor 161. 

Rekao je Ali, a.s.:

“Gdje su oni koji su umislili da su duboko upućeni u znanje, mimo nas, lažući i čineći nepravdu nama, iako nas je Allah visoko uzdigao a njih ponizio, nas obdario a njih lišio, te nas uveo a njih istjerao. Posredstvom nas se traži uputa, i otklanja sljepilo. Doista, Imami su od Kurejša. Oni su posađeni u ovu utrobu Hašima. Drugima osim njih, nije prikladan, niti drugima osim njih, dostoji uprava.” Staza rječitosti, Govor 143

Dovoljne su ti njegove riječi u jednom od govora:

“Sve dok nije Allah uzeo Poslanika Svoga, s.a.v.a., kada se neki ljudi vratiše natrag. Skretanja su ih upropastila i pouzdaše se u podmuklosti i prevare, štovali druge osim rodbine, napustili rod za koji im je naređeno da ga vole, te pomakli zgradu s čvrsta temelja njezina i izgradili je na mjestu drugom mimo onog njezina. Oni su rudnici manjkavosti svakojakih i kapije tapkača svakog u grozotama. Oni se kreću u smetenosti i zbunjeni su u izbezumljenosti, te idu pravcem ljudi faraonovih, među onima koji su se predali svijetu ovome i oslonili se na njega ili onima koji su napustili vjeru i udaljili se od nje.” 

Staza rječitosti, Govor 149

I njegove riječi u govoru održanom nakon prisege mu date od naroda, to je jedan od važnih govora u Stazi rječitosti:

“Niko u zajednici muslimana ne može se porediti s Vjerovjesnikovim Ehli bejtom. Nikada se ne može izjednačiti s njima onaj na kojega se proteže blagodat njihova. Oni su temelj vjere i stup uvjerenosti. Onaj koji je prešao granice treba im se vratiti, a zaostalom ih valja sustići. Njihova su sva svojstva kojim polažu pravo na Vilajet. Oporuka i naslijeđe pripadaju njima. Sada je pravo vraćeno vlasniku svome i stavljeno na svoje pravo mjesto.”

Staza rječitosti, Govor 2. 

I drugi njegov govor u kojem se iščuđava protivnicima svojim:

“Gle čuda! I kako da se ne čudim pred pogrješkama skupina ovih u proturječnosti dokaza njihovih u vjeri svojoj. Niti slijede tragove Vjerovjesnika, niti pristaju za djelima Opunomoćenika...”  Staza rječitosti, Govor 87.

2. Hazreti Zehra, selamullahi alejha, ima veoma značajna argumentiranja. Njena dva govora o tome su veoma poznata. Bodrili su članove porodice svoje da pamte te govore, kao što su ih bodrili da pamte Kur'an. U govoru svom ona riječi upućuje onima koji su zgradu s čvrsta temelja njezina prebacili i postavili je na mjesto koje nije njezino pa kaže:

“Teško njima, gdje su maknuli hilafet s nepomične planine poslanstva, s temelja vjerovjesništva i uputa, mjesta dolaska povjerljive duše koja zna istinu o svijetu i o vjeri. Znajte, doista, to je očiti gubitak. (Zumer, 15 )  

Šta su mrzili kod Ebu-l-Hasana (Imam Alija)?

Tako mi Allaha mrzili su njegovu sablju, njegovu nebrigu sa smrt, veliku žestinu, strogost u borbi i u vezi sa Svetom biti Božijom. Tako mi Allaha, da su skrenuli s jasnog puta u Alijevoj vlasti, odustali od užeta vođstva koji mu je Poslanik, s.a.v.a., dao u ruke i udaljili se od prihvatanja očitog dokaza, on bi ih vratio sebi, potaknuo ih na povratak vjeri i vodio ih s lahkoćom koja ne bi nikome štetila, nikoga umorila, niti ikome dosadila i doveo bi ih na bistra, čista i obilna pojilišta čije su obale prepune, a dvije strane se ne zamućuju, pa ih vraćao site i napojene. Savjetovao bi ih tajno i javno, ne bi se ukrasio nikakvom koristi od bogatstva, niti bi uzeo udio od ovog dunjaluka, osim koliko da se utoli žeđ i ugasi glad. Suzdržljiv bi se odvojio od pohlepnika, a iskren od lažljivaca. A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili.  E'araf, 96

I stigla ih je kazna za ono šta su radili. A i one među ovima koji nepravdu čine stići će kazna za ono šta čine, oni neće umaći. Zumer, 51

Dođite i poslušajte!

Kako li je vrijeme čudno!

A ako se čudiš, pa čudo su riječi njihove.  Ra'd, 5

Da mi je znati u šta se pouzdaju, na koji oslonac oslanjaju, kojeg su se užeta uhvatili i na koje potomstvo su nasrnuli?

O, loša li zaštitnika i zlog li druga. Hadždž, 13

O kako je samo šejtan nevjernicima loša zamjena. Kehf, 50

Zamijenili su, tako mi Allaha, glavu za rep i greben za zadnjicu pa neka je na zemlji nos onih koji tvrde da čine dobro.  Kehf, 104

Zar?!

A uistinu oni nered siju, ali ne opažaju. Bekare, 12

Teško njima!

Pa da li je ko upućuje Istini dostojniji da bude slijeđen, ili ko ne upućuje, izuzev ako bude vođen?

Pa šta vam je?

Kako rasuđujete?  Junus, 35

Tako mi života, doista, smutnja je oplođena, pa pričekajte malo dok se ne porodi, pa pomuzite pehar pun svježe krvi i smrtonosnog otrova. Tada će oni nevaljali biti gubitnici. Gafir, 78

Znat će naraštaji koji dolaze posljedice onoga što su im prethodnici ostavili kao temelj. Ostavite vaš dunjaluk, umirite srca pred dolaskom smutnje i obradujte se sabljom oštrom, vlašću tiranina, nasilnika, sveobuhvatnim neredom i samovoljom tlačitelja koji će prihode vaše učiniti neznatnim i skup vaš uništiti!

O, teško vama, i kuda biste, a, dostia, mrači se pred očima vašim!

Zar da vas prisilimo na pravom putu, a vi to ne želite!”  Hud, 28

(Ovaj govor bilježi Ebu Bekr Ahmed Ibn Abdu-l-Aziz Dževhari u knjizi Es-Sekifetu ve Fedek, od Muhammeda Ibn Zekerije od Muhammeda Ibn Abdu-r-Rahmana Muhlibija od Abdullaha Hamada Ibn Sulejmana od njegova oca od Abdullaha Ibn El-Hasana Ibn El-Hasana od njegove majke Fatime kćerke Imama Husejna, a.s., kao merfu' od hazreti Zehre, s.a., i bilježi ga također Imam Ebu-l-Fadl Ahmed Ibn Tahir, umro 280. godine po H., iz knjige Belagati-n-nisa' na stranici 23 od Haruna Ibn Muslima Ibn Sa'dana od Hasana ibn Ulvana od Atijje Avfija, koji je ovaj govor prenio od Abdullaha Ibn El-Hasana Ibn El-Hasana od njegove majke Fatime kćerke Imama Husejna od njenje nane hazreti Zehre, s.a., a naši prijatelji ovaj govor bilježe od Suvejd bin Gufleta Ibn Avsedže Dža'fija od hazreti Zehre, s.a. Taberi ga bilježi u knjizi Ihtidžadž, Medžlisi u Biharu-l-envaru, i prenosi ga određeni broj pouzdanih i provjerenih prenosilaca hadisa )

Ovo je primjer iz govora Ehli bejta čistog u vezi sa ovom temom, a ostalo možeš usporediti sa ovim što je navedeno.

Selam

 

- Š - 

Pitanje 101-Pitanje 102

 Pitanje 101 (pitanje)

10. rebiu-s-sani, 1330. godine po H.

            Zašto se Imam na dan Sakife nije pozvao na odredbu i oporuku o hilafetu?

Ukazala se prava istina, hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Ostala je samo još jedna nejasna stvar čija je obavijest skrivena. Spominjem ti je zarad otklanjanja zastora i razjašnjenja njene tajne. Riječ je o tome da se Imam na dan Sakife nije pozvao Siddiku i onima koji su mu dali prisegu, ni na jednu odredbu o hilafetu niti oporuku kojih se vi držite. Pa zar vi bolje od njega poznajete smisao toga? Selam

- S -

Pismo 102 (odgovor)

11. rebiu-s-sani, 1330. godine po H.

1.     Spriječenost Imama, a.s., da se pozove na to na dan Sakife.
2.     Ukazivanje na njegovo pozivanje i pozivanje njegovih prijatelja i pored postojanja prepreka.

1.    Svi ljudi znaju da Imam i njegovi prijatelji iz Beni Hašima i drugi, nisu prisustvovali prisegi niti su došli na Sekifu. Bili su po strani i od Sekife i svega što se na njoj izdešavalo. Svi su bili pogođeni velikom nesrećom preseljenja Resulullaha, s.a.v.a., i zauzeti obavljanjem obaveznih radnji oko njegovog opremanja.

Ništa drugo ih se nije ticalo. Još uvijek plemenito tijelo Poslanika, s.a.v.a., nije bilo spušteno u mezar a Sekifljani su odradili svoje, utvrdivši ugovore i prisege, bili su posve predostrožni, dogovorili su se da nikakvo djelo niti riječ ne smije poremeti njihovu prisegu, niti nanijeti udarac njihovom dogovoru, niti općenito među njima unijeti pometnju.

Dakle Imam nije uopće bio na Sakifi, niti je prisustvovao davanju prisege Siddiku da bi mogao da se poziva na bilo šta. I kako je bilo moguće i njemu i drugima da se pozivaju na bilo šta nakon gotovog posla po pitanju prisege, jer ljudi od utjecaja u tom pitanju postupili su s oprezom a moćnici nisu štedili strogost.

Da li je danas u naše vrijeme moguće da se pojedinci suoče s ljudima u čijim rukama je vlast s onim što im može ugroziti tu vlast? Da li bi uopće dozvolili takav pokušaj.

Nipošto, nipošto!

E pa sad samo usporedi prošlost sa sadašnjim vremenom, ljudi kao ljudi, vrijeme kao vrijeme. S tim da Ali, a.s., tada u pozivanju na svoje pravo nije vidio nikakvog drugog učinka do li smutnje, zbog čega se odrekao svoga prava u takvim okolnostima, jer strijepio je za muslimansko društvo i riječ tevhida. Kao što smo već ranije objasnili, rekavši da se tada Imam Ali našao u poziciji u kakvoj se niko nije zatekao. S njegove dvije strane stajale su dvije važne stvari. S jedne bijaše hilafet uz odredbe i oporuku koji su ga k tome pozivali i pokretali ga, na način da je u srcu krv provirala a jetra se parala. 

A s druge strane smutnja koja hara i budi bojazan od plavljenja arabijskog poluotoka, vraćanja arapa starim putevima i čupanja islama iz korijena. Smutnja koja ga je plašila licemjerima iz Medine, koji su navikli na licemjerje, i beduinima koji su se nalazili oko njih a koji su u skladu sa kur'anskim tekstom licemjeri, štaviše, do te mjere ogrezli u licemjerju da ne znaju za Božije zakone i granice koje je Uzvišeni spustio Resulullahu.

Njihova pomama je postala jaka odmah nakon smrti Resulullaha a muslimani nakon toga bijahu poput pokislog stada ovaca na zimskoj studeni okruženog vukovima i zvijerima. Musejlema lažov, Taliha ibn Huvejlid prevarant, Sedžah binti Haris spletkaroš i njihovi zabludjeli prijatelji, bijahu združili snage u nastojanju da unište i pometu islam. Rimljani, carevi i kraljevi i drugi bijahu u iščekivanju pogodne prilike protiv muslimana te mnogi drugi vojni faktori ispunjeni zlobom prema Muhammedu, s.a.v.a., njegovom Ehli bejtu i ashabima, bili su nestrpljivi i napeti u želji da unište riječ islama da ga iščupaju iz korijena.

U tom nastojanju polet ih je ispunio, bijahu nestrpljivi i užurbani. Vidjeli su da je situacija išla njima na ruku, smrću Resulullaha, s.a.v.a., dobili su pravu priliku. Priliku koju nisu željeli propustiti. Htjeli su iskoristiti trenutnu anarhiju prije nego li islam dođe sebi i povrati svoju moć i red.

Dakle, Ali, a.s., se našao između ove dvije odveć važne stvari. Bilo je prirodno za njega da žrtvuje svoje pravo zarad života muslimana.

(Ali, a.s., je to jasno i dao do znanja u pismu kojeg šalje Egipćanima po Maliku Aštaru, kada ga je postavio za njihovog upravitelja. U pismu kaže: “A sad! Allah Uzvišeni je poslao Muhammeda, s.a.v.a., kao opominjatelja svjetovima svim i svjedoka za poslanike sve. Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.a., preselio, muslimani su se sporili o tome poslije njega. Boga mi, nikada mi se nije činilo i nikada nisam pomišljao da će Arapi poslije njega, s.a.v.a., oteti to od pripadnika njegovog Ehli bejta čistog, niti da će to oteti meni poslije njega. Ali iznenada opazih ljude kako okružuju čovjeka, dajući mu prisegu.

Ustezah zato ruku svoju sve dok ne uvidjeh da se ljudi mnogi odvraćaju od islama, pozivajući na uništenje vjere Muhammeda, s.a.v.a.! Pobojah se tad da će, ako ne pomognem islam i sljedbenike njegove, te ako se u njemu pojavi pukotina ili razaranje, time biti nesreća veća za mene nego li je to gubitak vlasti vaše koja je, u svakom pogledu, kratkotrajna, poslije čega sve prolazi kao što prolazi ono što se pričinjava ili kao što se rasprše oblaci. Zato u zbivanjima ovim ustajem, sve dok laž ne bude razorena i uništena, te dok vjera ne dosegne mir i sigurnost.

Boga mi, da sam se sam susreo s njima i da su oni bili tako brojni da bi prekrili svu Zemlju do kraja, ne bih bio zabrinut ili smeten. Siguran sam u sebi i imam uvjerenje čvrsto od Gospodara svog da su oni u zabludi, dok sam ja upućen. Pun sam nade i očekivanja susreta s Bogom i dobivanja dobre nagrade Njegove. Ali, zabrinut sam da upravu nad zajednicom ovom ne preuzmu slaboumni i razvratni ljudi njezini, pa učine da imetak Božiji kola među njima i da robove Njegove pretvore u robove svoje, da se bore protiv čestitih, i da se udruže s pokvarenim. Među njima je doista i onaj koji je pio ono što vam je zabranjeno i koji je bičevan kaznom određenom u islamu.

A među njima je i onaj koji nije primio islam sve dok preko islama nije osigurao dobit neku. Da to nije bilo tako, ne bih ustrajavao na odvraćanju vašem od njih, ukoravanju vašem, okupljanju vašem, pokretanju vašem i podsticanju vašem, već bih vas ostavio da ste odbili i pokazali slabost.

Zar ne vidite da se sužavaju granice zemalja vaših, da su osvojena naseljena područja vaša, oteta imanja vaša i napadnuti krajevi vaši! Allah vam se smilovao! Krenite u borbu protiv neprijatelja svog i ne težite zemlji pa da se suočite s tlačenjem i da trpite poniženja i da vam sudbina bude najgora. Ratnik doista mora bdjeti bez prestanka, jer ako on spava - neprijatelj ne spava!

Selam!” (Staza rječitosti, Pismo 62) )

Međutim, nije odbacio čuvanje svoga prava na hilafet i pozivanje na njega pred onim ljudima koji su mu to pravo uzurpirali, i to na način kojim neće naškoditi muslimanima niti izazvati razdor među njima niti ohrabriti njihove neprijatelje. Zato se povukao u svoju kuću dok ga nisu silom iz nje izveli, bez borbe. Da je pohitao prema njima, njegov dokaz ne bi bio potpun, niti bi za njegove sljedbenike ostalo argumenta, već je u svome postupku dobio i očuvanje vjere i sačuvanost svoga prava na hilafet musimanima.

Kada je vidio da je očuvanje islama i odbijanje neprijatelja vjere tih dana sagledano u mirnom pristupu, on je odabrao pomirenje. Dao je prioritet mirnom pristupu prema onima koji su upleteni u ovo pitanje, zarad očuvanja ummeta, zbog predostrožnosti prema narodu, imajući obzira prema vjeri, dajući prednost onom svijetu nad prolaznim svijetom, i zbog šerijatske i racionalne obaveznosti davanja prioriteta važnijoj stvari.

Prilike tog vremena nisu trpile potezanje sablje niti argumentiranu prepirku.

2.    I pored toga, on, njegova djeca, učeni prijatelji, mudro su postupali u spominjanju oporuke i širenju jasnih odredbi, što je dobro poznato istraživačima. Selam

- Š -

Pismo 99 - Pismo 100

Pismo 99 (pitanje)

5. rebiu-s-sani, 1330. godine po H.

1.     Oni su u tim slučajevima prednost davali zajedničkim interesima
2.     Traženje ostalih slučajeva

1.    Obdareni mudrošću ne sumnjaju u njihove dobre namjere, i davanje prednosti zajedničkih interesa u svim tim slučajevima. Oni su uvijek razmišljali o tome šta je najbolje za ummet, najprioritetnije za narod najprimerenije za veličinu islama. Dakle oni nemaju grijeha u tome što su učinili, bez obzira da li su se pokorili odredbi ili koristili svoj vlastiti sud o tome.

2.    Bili smo vas zadužili da budete isrcrpni u slučajevima i vi ste iznijeli ono što ste iznijeli, zatim ste kazali da o Imamima i Ehli bejtu postoje odredbe, mimo odredbi o hilafetu, u skladu sa kojima naši prethodnici nisu postupili. Kamo sreće da ste ih opširno iznijeli i da mi nismo imali potrebe to tražiti od vas. Selam

- S -

Pismo 100 (odgovor)

8. rebiu-s-sani, 1330. godine po H.

1.     Sagovornik je izišao iz teme
2.     Odgovor na molbu

1.    Poštovani priznali ste njihovo uplitanje u tim poznatim slučajevima u narav odredbe, i na taj način, hvala Allahu, potvrdili naše riječi. Što se pak njihove dobre namjere tiče i davanja prednosti općim interesima i njihovog traženja onog što je najbolje za ummet, najprioritetnije za narod, najprimerenije za veličinu islama, to, kao što i sami znate izlazi iz okvira našeg razgovora.

2.    U svom posljednjem pismu tražili ste da iz vjerodostojnih hadisa opširno navedem slučajeve vezane za Alija a koji se ne dotiču Imameta, od stvari u kojima se nisu pokorili, niti obratili pažnju na njih. Ti si predvodnik znanja o hadisu u našem savremenom dobu, čije si rasutosti objedinio i uložio mnogo napora u rješavanju pojedinosti, i ko može čak i pomisliti da vi ne znate podrobnosti onog što smo mi takstavino iznijeli. I ko je taj što sebe vidi prečim od vas u shvatanju suštine onoga na što smo aludirali. Pa zar ti je iko ravan i zar se može s tobom natjecati u hadisima. Nipošto. Međutim stvar je kao što je neko rekao: Koliko ih ima što pitaju o onome o čemu imaju znanje.

Zaista vi znate da je veliki broj ashaba mrzio Alija i bio neprijateljski raspoložen prema njemu. Od njega su se udaljavali i uznemiravali ga. Grdili ga i nanosili mu nepravdu, spletkarili i borili se protiv njega. Protiv njega i njegovog Ehli bejta su isukali svoje sablje. Što je neporeciva povjesna istina prenijeta u vijestima od prethodnika.

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je između ostaloga rekao:

“Ko se pokori meni, pokorio se Allahu, ko mene naljuti, naljutio je Allaha, ko se pokori Aliju pa pokorio se meni, ko naljuti Alija pa naljutio je mene.”

“Ko se odvoji od mene, odvojio se od Allaha, o Ali ko se odvoji od tebe, pa odvojio se od mene.” 

“O Ali, ti si velikodostojnik na Ovom svijetu i velikodostojnik na Onom svijetu. Tvoj prijatelj je moj prijatelj, a moj prijatelj je Allahov prijatelj. Tvoj neprijtelj je moj neprijatelj a moj neprijatelj je Allahov neprijatelj. Teško onom ko te bude nakon mene mrzio.”

“Ko proklinje Alija, pa on proklinje mene, a ko proklinje mene pa proklinje Allaha.”

“Ko uznemiri Alija uznemirio je mene, ko uznemiri mene pa on je uznemirio Allaha.”

“Ko voli Alija pa on voli mene, a ko mrzi Alija pa on mrzi mene.”

“O Ali voli te samo vjernik, a mrzi te samo licemjer.”

“Allahu moj, budi prijatelj onome ko mu bude prijatelj i budi neprijatelj onome ko mu bude neprijatelj, pomozi onog ko mu pomogne, i napusti onog ko njega napusti.”

Jednom je uputio pogled prema Aliju, Fatimi, Hasanu i Husejnu i kazao je: “Ja sam u ratu protiv onih koji ratuju protiv vas, a u miru s onima koji su u miru sa vama.”

Kada ih je prekrio pokrivačem rekao je: “Ja sam u ratu s onima koji ratuju protiv njih, a u miru s onima koji su u miru s njima, neprijatelj sam njihovim neprijateljima.”

I mnoštvo drugih predaja poput ovih u skladu sa kojima veliki broj ashaba uopće nije postupao. Šta više postupali su suprotno od njih, predavši se svojim strastima i zalažući se za svoje ciljeve. 

Pametni ljudi su svjesni činjenice da ostali zabilježeni hadisi o vrlinama Alija, a.s., - a oni prelaze stotine – su poput nedvosmislenih odredbi o strogoj obavezi bivanja njegovim prijateljem, a zabranjenosti gajenja neprijateljstva prema njemu, usljed toga što svaki pojedinačni hadis aludira na njegovu veličinu i značaj, i istaknutost njegovog položaja kod Allaha i Njegovog Poslanika.

Znatan dio toga smo iznijeli u pismima koja smo do sada razmijenili, a ono što nismo naveli je mnogostruko brojnije.

A vi to Allahu Svevišnjem hvala, obuhvatate svojim znanjem i sagledavate svojim shvatanjem. I da li ste u svemu tome našli išta što potvrđuje spletkarenja i ratovanja protiv njega, ili blagonaklono gleda na njihova uznemiravanja, mržnju i neprijateljstvo? Ili nešto što ide ukorak sa njihovim gaženjem njegovog prava i činjenja nasilje protiv njega, ili pak proklinjanja sa minbera, praksom koja je učinjena sunnetom hatiba, petkom i bajramima. Naravno da niste. Već je stvar u tome da oni koji su se na takav način odnosili prema njemu, nisu imali straha od toga i pored brojnosti tih hadisa i činjenice da su isti mutevatir. Ništa od toga im nije moglo biti prepreka na putu činjenja svega onog što je iziskivala njihova politika. Znali su oni da je on Poslanikov brat, njegov opunomoćenik i nasljednik, i povjerenik, i velikodostojnik njegovog Ehli bejta, i Harun njegovog ummeta, i dio njegove džigerice i otac njegovog potomstva, i prvi islamom, i najiskreniji imanom, i najučeniji od svih, i da je od svih najviše učinio, i da je imao najviše milosrdnosti, i da je od svih najuvjereniji bio, i od svih najviše truda ulagao, i da je od svih najbolje postupao u teškoćama, i da od svih ima najviše vrlina, i da ima najplemenitiju prošlost, i da je najviše brinuo o islamu i da je bio najbliži Resulullahu, i da mu je bio najsličniji od svih po ponašanju, ćudi i vladanju. I da mu je najsličniji po djelima, riječima i šutnji.

Međutim, lični interesi kod njih bijahu ispred svakog drugog argumenta.

I šta nakon toga ima biti čudno da se ne pokore i da i pored odredbe na Gadiru daju prednost svome mišljenju u vezi sa Imametom. Zar je odredba na Gadiru išta drugo do li jedan od stotine hadisa kojeg su interpretirali? Dajući prednost svojim mišljenjima, i prioritet svojim interesima. A Allahov Poslanik je rekao:

“Zaista među vama ostavljam nešto čega ako se budete čvrsto držali nećete zalutati. Allahovu knjigu i moj Ehli bejt.”

“Zaista je primjer moga Ehli bejta među vama poput Nuhove lađe, ko se na nju ukrca spašen je, a ko je napusti utopljen je. I saista je primjer moga Ehli bejta među vama poput kapije milosti kod Beni Israila, ko na nju uđe oprošteno mu je.”

“Zvijezde su sigurnost za stanovnike zemlje od utapanja, a moj Ehli bejt je sigurnost za moj ummet od raskola. I kada protiv njih istupi jedno arapsko pleme, međusobno će se razići i postat će Iblisova stranka.”

I tako do kraja onoga što je prenijeto u ovom kontekstu u vjerodostojnim hadisima kojima se ni u čemu nisu pokorili. Selam

- Š -

Pismo 97 - Pismo 98

 Pismo 97 (pitanje)

30. rebu-l-evvel, 1330. godine po H.

            Traženje svih slučajeva

Iznesite nam i ostale slučajeve i ne propustite ništa, jer bih morao ponovo od vas tražiti, bez obzira što to zahtjeva dosta prostora. Selam

- S -

Pismo 98 (odgovor)

3. rebiu-s-sani, 1330. godine po H

1.     Pregršt primjera
2.     Ukazivanje na druge slučajeve

1.    Dovoljan ti je mirovni ugovor na Hudejbiji, zatim ratni plijen Hunejna, uzimanje otkupnine za zarobljenika na Bedru, te Poslanikova naredba da se zakolju neke deve kada ih je zadesila glad na Tebuku. Neki njihovi potezi na dan Uhuda i na brežuljku. I onaj dan kada je Ebu Hurejre pozvao pokazujući prema svakom ko sretne Allaha sa tevhidom, i dan kada je onaj licemjer obavljao namaz, i dan prigovaranja zbog milostinje i njihovo iskanje sa grđenjem, i interpretacija ajeta o humsu i zekatu, i ajeta o dvije mut'e, i ajeta o tri talaka, i izvrtanje sunneta o nafilama mjeseca ramazana, njihovom obliku i broju.

Zatim način učenja ezana, broj tekbira na dženazi-namazu i druge stvari za koje nema prostora da budu iznesene, poput protivljenja u vezi sa Hatib Ibn Belte'atom. Protivljenja onome šta je Poslanik, s.a.v.a., uradio na mekami Ibrahimu. I poput dodavanja kuća jedne skupine muslima džamiji, ili izricanja kazne protiv Jemenaca za davanje krvarine Ebu Haraša El-Hezelija, i protjerivanje Nasr Ibn El-Hadžadž Es-Selmija, i izvršenje kazne nad Džu'detom Ibn Selimom, (Pogledaj Tabekat od Ibn Sa'da u biografiji Omera, naići ćeš da je bez svjedoka i tužitelja izvršio kaznu nad Džu'detom, zbog papira na kojem je bilo nekoliko stihova nepoznatog autora, a koji su aludirali na to da je on počino blud. ) određivanje poreza za Sevad u Iraku, način regulisanja džizje, i prisega šuri na poznati način, zatim noćno patroliranje, dnevno uhođenje, jadikovanje zbog farzova i bezbroj drugih slučajeva u kojima su prednost dali moći i položaju i općim interesima, a čemu smo posvetili opširno poglavlje u knjizi Sebilu-l-mu'minin. (Ukoliko ne nađeš ovu knjigu, obrati se knjizi El-Fusulu el-muhimmeh jer u njoj ćeš naći ono što nema u drugim knjigama. U njoj smo napisali posebno poglavlje o interpretatorima to je 8. poglavlje od 44 – 130. stranice u drugom izdanju. Tu su ove stvari opširno navedene.)

2.    Isto tako tu su i druge odredbe u vezi sa Alijem i čistim Ehli bejtom, mimo odredbi o hilafetu, u skladu sa kojima također nisu postupili, već su postupili suprotno njima, što je poznato onima koji se bave istraživanjem. I nema mjesta čuđenju nakon svega toga što su interpretirali i odredbu o hilafetu i zar je to drugačije od bilo koje druge odredbe koju su izvrnuli i dali prednost postupku u skladu sa ličnim nahođenjima zapostavivši pokoravanje odredbi. Selam

- Š -

 

Pismo 95 - Pismo 96

 Pismo 95 (pitanje)

26. rebiu-l-evvel, 1330. godine po H.

Opravdanje za neubijanje otpadnika

Možda su njih dvojica, r.a., shvatila da je mustehab ubiti ga. S tim da su naredbu primili kao poželjnu a ne kao obaveznu stvar, zato ga nisu ni ubili. Ili su pretpostavili da je njegovo ubijanje vadžibe-kifai, tojest kolektivna obaveza, zato ga nisu ni učinili, oslonivši se na druge ashabe. Jer među ashabima je bio neko, ko će to obaviti, pa kada su se vratili nisu se pribojavali toga da njegovim bijegom posao neće biti obavljen. Jer njih dvojica ga nisu upoznala sa situacijom.

Selam

-S-

Pismo 96 (odgovor)

29. rebiu-l-evvel, 1330. godine po H.

Odbijanje opravdanja

Istinsko značenje imperativa je obaveznost. Um u imperativu ne shvata ništa drugo osim obaveznosti. Iz imperativa poželjnost (istihbab) jedino može biti shvaćena iz posebnog konteksta, međutim u ovom slučaju nema nikakvog konteksta iz kojeg bi bila shvaćena poželjnost. Šta više, ovdje nam govorna situacija, tojest kontekst potvrđuje želju istinskog značenja, sagledanu u obaveznosti. Zato dobro pogledaj u ove hadise i shvatit ćeš da je stvar onakva kako smo rekli.

Dovoljne su ti Poslanikove riječi: “Zaista on i njegovi prijatelji uče Kur'an ali im to učenje ne prelazi dalje od grla, izlijeću iz vjere, kao što strijela izlijeće iz luka, a ne vraćaju se u nju kao što se strijela ne vraća u luk. Pa ubijajte ih oni su najgori ljudi” Te riječi: “Da je ubijen ne bi se u mome ummetu razišla u mišljenju ni dva čovjeka.” Zaista ovakve riječi i slične njima, bivaju izgovorene samo u situaciji kada se ubijanje čini obaveznim i kada se na to sa žestinom bodri.

Ukoliko se obratiš hadisu u Ahmedovom Sunenu, vidjet ćeš da se imperativ da čovjek bude ubijen posebno kazuje Ebu Bekru, zatim posebno Omeru, pa kako i pored toga da bude riječ o vadžibu-kifai, tojest o kolektivnoj obavezi?!

S tim da se u hadisima jasno ukazuje na činjenicu da se njih dvojica nisu suzdržala od toga da ga ubiju osim zato što im je bilo nelagodno ubiti ga u stanju dok je skrušeno obavljao namaz, ni zbog čega drugog. Dakle, nije im godilo ono što je godilo Poslaniku, s.a.v.a., i nisu dali prioritet njegovom imperativu da ga ubiju. Ovaj slučaj, kao što i sam vidiš, spada u primjere davanje prednosti vlastitom nahođenju nad pokoravanjem Poslanikovoj odredbi.

Selam

 

- Š -

Pismo 93 - Pismo 94

 Pismo 93 (pitanje)

23. rebiu-l-evvel, 1330. godine po H.

Traženje ostalih slučajeva

Odužili smo govor u vezi sa Usaminom vojskom, kao što smo ga odužili o nesretnom četvrtku, dotle da je razlučen jasan od nejasnog govora, i svanuo je dan onima koji imaju oči. Zato reci nam i o drugim slučajevima osim ova dva.

Selam

Pismo 94 (odgovor)

25. rebiu-l-evvel, 1330. godine po H.

       Poslanikova naredba da ubiju otpadnika

Za to ti je dovoljno ono što prenose istaknuti alimi ummeta i predvodnici čuvara predaja. Imam Ahmed Ibn Hanbel u svome Musnedu, 3/15 u hadisu od Ebu Se'ida El-Hudrija kaže:

“Ebu Bekr je došao Resulullahu i rekao mu: ‘O Allahov Poslaniče, prošao sam tom i tom dolinom, i vidio sam čovjeka kako skrušeno i lijepo klanja.‘ Poslanik mu reče: ‘Idi i ubij ga.‘ Kaže: “I otišao je Ebu Bekr do njega. Kada ga je vidio u tom stanju, osjećao je nelagodu na pomisao da ga ubije. Pa se vratio. Poslanik je tada rekao Omeru: ‘Idi i ubij ga.‘ Pa je otišao Omer i zatekao ga u stanju u kojem ga je vidio Ebu Bekr. Kaže: Pa mu bješe nelagodno da ga ubije. Pa se vrati. Rekavši: ‘O Allahov Poslaniče, vidio sam ga kako skrušeno klanja pa mi je bilo nelagodno ubiti ga.‘ Poslanik reče: ‘O Ali, idi i ubij ga.‘ Kaže: Ode Ali, ali ga nije vidio, pa se vrati rekavši: ‘O Allahov Poslaniče, nisam ga vidio.‘ Poslanik reče: ‘Zaista on i njegovi prijatelji uče Kur'an ali im to učenje ne prelazi dalje od grla, izlijeću iz vjere, kao što strijela izlijeće iz luka, a ne vraćaju se u nju kao što se strijela ne vraća u luk. Pa ubijajte ih oni su najgori ljudi...‘”

إن هذا وأصحابه يقرأون القرآن لا يجاوز تراقيهم، يمرقون من الدين كما يمرق السهم من الرمية ثم لايعودون فيه حتى يعود السهم من فوقه، فاقتلوهم هم شر البرية

Ebu Ja'la u svome Musnedu bilježi od Enesa – kao u biografiji Zu-s-Sedijje u Isabetu od Ibn Hadžera:

“U Poslanikovo, s.a.v.a., vrijeme, bijaše čovjek čijem smo se ibadetu i idžtihadu divili. Pa smo ga spomenuli Resulullahu, s.a.v.a., po imenu, ali nije ga poznavao. Pa smo ga počeli opisivati ali ga nije poznao. I dok smo mi o njemu govorili kad se on pojavi. Rekosmo: “Evo to  je on.” Poslanik reče: “Zaista mi govorite o čovjeku, na čijem licu je šejtanski znak.” Pa im priđe, stade naspram njih ali ih nije poselamio. Pa mu se obrati Resulullah: “Allahom te zaklinjem, nisi li pomislio stavši pred ovaj skup, da ovdje od tebe nema vrijednijeg i boljeg čovjeka?” Reče: “Allaha mi jesam.” Zatim uđe da obavi namaz. Tada je Resulullah rekao: “Ko će ubiti tog čovjeka?” Pa reče Ebu Bekr: “Ja!” Ušao je za njim, pa ga zateče kako klanja te reče: “Subhanallah, da ubijem čovjeka koji klanja!” Te iziđe. Tad reče Resulullah: “Šta si uradio?” Reče: “Bilo mi je nelagodno ubiti ga dok klanja, jer ti si zabranio da se ubijaju klanjači.” Poslanik upita: “Ko će ubiti tog čovjeka?” Omer reče: “Ja ću!” Pa uđe i zateče ga spuštenog čela. Omer izusti: “Ebu Bekr je bolji od mene.” Pa iziđe. Pa mu reče Vjerovjesnik: “Šta se desilo?” Reče: “Zatekoh ga kako je svoje čelo zarad Allaha položio, pa mi bi nelagodno da ga ubijem.” Pa reče Poslanik: “Ko će ubiti tog čovjeka?” Ali reče: “Ja.” Poslanik reče: “Hoćeš ako ga zatekneš!” On je ušao, te vidje da je izišao, pa se vrati Resulullahu. Poslanik reče: “Šta se desilo: “Već je izišao.” Poslanik reče: “Da je ubijen ne bi se u mome ummetu razišla u mišljenju ni dva čovjeka...”

كان في عهد رسول الله رجل يعجبنا تعبده واجتهاده، وقد ذكرنا ذلك لرسول الله صلى الله عليه وآله وسلم، باسمه فلم يعرفه، فوصفناه بصفته فلم يعرفه، فبينا نحن نذكره اذ طلع الرجل، قلنا: هو هذا؛ قال: إنكم لتخبروني عن رجل إن في وجهه لسفعة من الشيطان، فأقبل حتى وقف عليهم ولم يسلم، فقال له رسول الله صلى الله عليه وآله وسلم: أنشدك الله هل قتل حين وقفت على المجلس: ما في القوم أحد أفضل مني أو خير مني؟ قال: اللهم نعم، ثم دخل يصلي، فقال رسول الله صلى الله عله وآله وسلم: من يقتل الرجل؟ فقال أبو بكر: أنا، فدخل عليه فوجده يصلي، فقال: سبحان الله، أقتل رجلاً يصلي، فخرج فقال رسول الله صلى الله عليه وسلم: ما فعلت؟ قال: كرهت أن أقتله وهو يصلي، وأنت نهيت عن قتل المصلين، قال: من يقتل الرجل؟ قال عمر؟ أنا، فدخل فوجده واضعاً جبهته، فقال عمر: أبو بكر أفضل مني، فخرج، فقال له النبي صلى الله عليه وآله وسلم: مهيم؟ قال: وجدته واضعاً جبهته لله، فكرهت أن أقتله، فقال: من يقتل الرجل؟ فقال علي؟ أنا، فقال: أنت إن أدركته، فدخل عليه، فوجده خرج، فرجع الى رسول الله صلى الله عليه وآله وسلم، فقال: ميهم؟ قال: وجدته قد خرج، قال: لو قتل ما اختلف من أمتي رجلان

Hafiz Muhammed Ibn Musa Širazi u svojoj knjizi koju je sastavaio na temelju tefsira Ja'kub Ibn Sufjana, Makatil Ibn Sulejmana, Jusufa Katana, Kasima Ibn Selama, Makatil Ibn Hajjana, Ali Ibn Harba, Seddija, Mudžahida, Katade, Veki'a, Ibn Džeriha, bilježi  predaju koju grupa pouzdanih alima poput Šehabuddina Ahmeda, poznatog kao Ibn Abdu-r-Rabbih Andalusi, prenosi kao mursel, jer je neosporna stvar, pri kraju govora o ljudima koji slijede svoje strasti u Akdu-l-feridu u prvom svesku. Pri kraju onoga što prenosi o ovom događaju piše: “Zaista je Vjerovjesnik, s.a.v.a., kazao:

“Zbilja je ovo prvi rog koji se pojavio u mome umetu, da ste ga ubili nakon njega se ne bi ni dvojica međusobno sporila. Zaista su se Benu israelćani podijelili na 72 skupine a ovaj će se ummet razdijeliti na 73 skupine, sve će osim jedne biti u Vatri...”

أن النبي صلى الله عليه وآله وسلم، قال: إن هذا لأول قرن يطلع في أمتي، لو قتلتموه ما اختلف بعده اثنان، إن بني اسرائيل افترقت اثنتين وسبعين فرقة، وإن هذه الأمة ستفترق ثلاثاً وسبعين فرقة كلها في النار إلا فرقة

Slično ovome bilježe autori Sunena od Alija, a.s., da je rekao:

“Došli su ljudi, Kurejšije, kod Poslanika i rekli mu: “Muhammede, mi smo tvoje komšije i saveznici. Jedan broj naših robova došli su k tebi, a ne privlači ih ni vjera ni fikh, već su pobjegli od naših njiva i imovine. Vrati nam ih.” Poslanik reče Ebu Bekru: “Šta ti kažeš?” On reče: “Istinu govore oni su tvoje komšije.”  Tad se promjeni Poslanikovo, s.a.v.a., lice. Zatim reče Omeru: “Šta ti kažeš?” On reče: “Istinu govore, oni su tvoje komšije i saveznici.” Pa se promijeni Poslanikovo, s.a.v.a., lice. Pa reče: “O Kurejšije, tako mi Allaha, poslat će vam Allah čovjeka čije je On srce ispitao u vjerovanju, i zarad vjere će se boriti protiv vas.” Upita Ebu Bekr: “Jesam li ja, o Resulallah?” Reče: “Ne.” Omer upita: “Jesam li ja, o Resulallah?” Reče: “Ne, već onaj koji krpi sandale. A bijaše dao Aliju da mu zakrpi sandale.”

(Poput Imam Ahmeda u Musnedu 1/155, i Seida Ibn Mensura u Sunenu, i Ibn Džerira u Tahzibu-l-asaru i Sahihu. Od njih ga prenosi El-Muteki El-Hindi u Kenzu-l-ummalu, 6/396. )

جاء النبي أناس من قريش فقالوا: يا محمد إنا جيرانك وحلفاؤك، وإن ناساً من عبيدنا قد أتوك ليس بهم رغبة في الدين ولا رغبة في الفقه، إنما فروا من ضياعنا وأموالنا فارددهم الينا، فقال لأبي بكر: ما تقول؟ قال: صدقوا إنهم جيرانك: قال: فتغير وجه النبي صلى الله عليه وآله وسلم، ثم قال لعمرك ما تقول؟ قال: صدقوا إنهم لجيرانك وحلفاؤك، فتغير وجه النبي صلى الله عليه وآله وسلم، فقال: يا معشر قريش، والله ليبعثن الله عليكم رجلاً قد امتحن الله قلبه بالايمان فيضربكم على الدين، فقال أبو بكر: أنا يا رسول الله، قال: لا، قال عمر: أنا يا رسول الله؛ قال: لا، ولكنه الذي يخصف النعل، وكان أعطى علياً نعله يخصفها

Selamun alejkum.

Pismo 91 - Pismo 92

 Pismo 91 (pitanje)

19. rebiu-l-evvel, 1330. godine po H.

1.     Izgovor za ono što su učinili u Usaminoj vojsci
2.     Nije prenijet hadis o proklinjanju onih koji nisu otišli u tu vojsku

1.    Da, Resulullah ih je poticao da što prije krenu s Usaminom vojskom, i kao što si rekao naredio im je da budu što brži. Vršio je pritisak na njih, da je čak rekao Usami kada ga je postavio za zapovjednika: “Ujutru izvrši napad na žitelje Ubne.” Nedavši mu prilike do noći, govorio mu je: “Ubrzaj kretanje.” Dakle, od njega nije ništa tražio do li da bude brz. Međutim, Poslanik se odmah nakon toga razbolio, i to veoma teško, dotle da su se zabrinuli za njega. Nisu se u takvom stanju mogli rastati od njega. Zato su odugovlačili u Džurfi, čekajući da vide šta će biti s njim. To je zbog njihove prevelike brige za njim, i privrženosti njihovih srca. Nisu imali nikakve namjere s odugovlačenjem, osim iščekivanja jedne od dvije stvari. Ili njegovo ozdravljenje u čemu je radost njihovih očiju, ili imati čast učešća u njegovom opremanju, te sređivanja poslova za onoga ko im nakon njega bude zaštitnik. Tako da oni imaju opravdanje za oklijevanje, i za to nemaju grijeha.

Međutim, negodovanje prije Poslanikove smrti zbog toga što je za vojskovođu postavio Usamu, iako su i čuli i vidjeli tu odredbu i riječima i djelom kako ga postavlja, to je samo zbog toga što je on bio mlad, pored srednjovječnih i starih ljudi. A u prirodi je srednjovječnih i starih ljudi da se sustežu spustiti glavu pred mladima, jednostavno im nije u prirodi da se povinuju naređenjima mlađih. Tako da njihovo negodovanje zbog postavljanja mladića za vojskovođu nije ništa novo, to iziskuje ljudska narav. To je čovjekova priroda. (Razmisli o tome)

Što se tiče insistiranja da Usama bude smijenjen nakon Poslanikove smrti, neki učenjaci to opravdavaju na način da su oni mislili da će se Es-Sidik (Ebu Bekr) s njima složiti u tome da je zbog općeg dobra – po njihovom mišljenju – prioritet smijeniti Usamu. Tako kažu, međutim pošteno gledajući ja ne znam za opravdanje koje razum može prihvatiti u vezi njihovog navaljivanja da smijene Usamu, nakon Poslanikove ljutnje zbog njihovog negodovanja u vezi sa postavljanjem vojskovođe, i njegovog izlaska iz kuće zbog toga, uz groznicu, uvijene glave, umotan, te njegove kritike upućene ashabima sa minbera; što spada u poznati povijesni događaj, za koji su oni čuli, ali ipak je stiglo dotle. Nakon toga, osim Allaha Uzvišenog niko drugi ne zna smisao njihovog opravdanja.

Što se tiče njihovog navaljivanja da se otkaže vojni pohod, i potenciranja kod Es-Sidika na tome, i pored toga što su vidjeli koliki mu je značaj pridavao Poslanik, i znali su za njegovu potpunu zaokupljenost da što brže krene, i uzastopnih odredbi da se to dogodi, pa to su učinili iz predostrožnosti za glavni grad islama, da ga mušrici iz okruženja ne bi napali pošto ga napuste snage i vojska se udalji od njeg. Jer se očito licemjerje pojavilo nakon Poslanikove smrti, jevrejima i kršćanima je porastao moral, neka beduinska plemena su se odmetnula, druga nisu htjela dati zekat, zato su ashabi započeli razgovor se Es-Sidikom o sprječavanju Usame da krene u pohod, što on nije privhatio, rekavši: “Tako mi Allaha, draže mi je da me ptica odnese od toga da učinim nešto vanredno prije ispunjenja Resulullahovog imperativa.”

Ovo su prenijeli naši prijatelji od Es-Sidika, međutim drugi osim njega, su opravdani u pokušaju da se vojska ne šalje, jer nisu imali druge namjere osim iz predostrožnosti za islam.

Što se tiče odsustvovanja Ebu Bekra, Omera i drugih iz vojske koju je predvodio Usama, to je bilo zbog učvršćivanja islamske vlasti, i potvrđivanja Muhammedove države, i očuvanja hilafeta, koji je jedini faktor očuvanja vjere i vjernika u ono vrijeme.

2.   Ono što ste prenijeli od Šehristanija iz knjige El-Milel ve-n-Nihel, našli smo da je hadis mursel a ne musned. Halebi i Sejjid Dehlani u svojim Sirama kažu: “Da o tome uopće nije zabilježen hadis.” Ukoliko ti – Allah ti podario zdravlje – o tome prenosiš rivajet iz sunijskih izvora, ukaži mi na njega. Selam

- S -

Pismo 92 (odgovor)

22. rebiu-l-evvel, 1330. godine po H.

1.     Njihovi izgovori ne negiraju ono što smo kazali.
2.     Hadis koji smo naveli od Šehristanija je musned hadis.

1.   Priznali ste – Allah vas sačuvao – njihovo odlaganje polaska Usamine vojske, i njihovo odugovlačenje u Džurfu sve to vrijeme i pored toga što im je bilo naređeno da što prije pođu.

I priznali ste njihovo negodovanje povodom postavljanja Usame za vojskovođu, iako su odredbu njegovog postavljanja za vojskovođu, slušali riječima (Poslanika) i gledali (njegovim) djelima.

I priznali ste da su insistirali kod Ebu Bekra da ga smijeni i to nakon Poslanikove ljutnje zbog njihovog negodovanja povodom njegovog postavljanja za emira. Zbog čega je i pored groznice, uvijene glave i umotan izišao iz kuće koreći ih u obraćanju sa minbera, za što ste sami kazali da je historijski događaj, rekavši im da je Usame dostojan da bude vojskovođa.

I priznali ste da su tražili od halife da otkaže slanje vojske koju je opremio Poslanik, svojom rukom zavezavši bajrak, i pored toga što prenose koliki je značaj tome pridavao Poslanik, i znali su za njegovu potpunu zaokupljenost da što brže krene, i uzastopne odredbe o obaveznosti toga.

I priznali ste izostajanje nekih koje je Poslanik uvrstio u tu vojsku, i naredio im da budu pod Usaminom komandom.

Sve ste ovo priznali, na način kako o tome bilježe historičari, i u čiju se ispravnost slažu muhadisi i povjesničari, rekavši da imaju opravadanje u takvim postupcima.

Iz vaših opravdanja navedenih u vezi sa njihovim postupcima da se zaključiti da su oni prioritet dali interesima islama koji su rezultat njihovog sagledavanja situacije a ne onome na što su ih obavezivale Poslanikove odredbe. Ni mi o tome nismo ništa drugo tvrdili. Drugim riječima, tema našeg razgovora je da li su se oni pokoravali svim odredbama ili ne. Vi ste prednost dali prvoj a mi drugoj opciji. A vaše priznanje da se nisu pokoravali u ovim stvarima potvrđuje ono čemu smo mi dali prednost. Pitanje da li su ti istupi opravdani ili ne izlazi iz okvira ove rasprave, što je evidentno.

Budući da je kod vas ustanovljeno kako su oni slijedili interese islama koje su gledali iz svoje perspektive i sa svoga gledišta po pitanju Usamine vojske na uštrb pokoravanja onome što iziskuju Poslanikove odredbe, pa zašto ne kažete da su oni po pitanju hilafeta nakon Vjerovjesnika, s.a.v.a., prioritet dali svojim sagledavanjima islamskih interesa, a ne Poslanikovim odredbama na Gadiru i drugim prilikama.

Za one koji su prigovarali zbog Usaminom postavljanja za vojskovođu, navodite opravdanje koje dovodite u vezu sa njegovom mladošću i njihovom srednjovječnošću i starošću. Rekli ste da je u prirodi srednjovječnih i starih ljudi da se sustežu spustiti glavu pred mladima, nije im u prirodi da se povinuju naređenjima mlađih. Pa zašto ovo isto ne kazati za one koji se nisu pokorili odredbama Gadira, koji sadrže postavljanje Alija za predvodnika, koji bijaše mlad naspram srednjovječnosti i starosti ashaba. Oni su ga smatrali mladim onog dana kada je Poslanik preselio, kao što su Usamu smatrali mladim onog dana kada ga je Poslanik odredio da im bude vojskovođa. Gdje je hilafet a gdje zapovjedanje vojskom?!

Kada su po prirodi takvi da im se ne da pokoriti mlađem od sebe u vojsci, pa prioritetnije je da se ne pokore mlađem od sebe cio jedan život u svim svjetovnim i ahiretskim pitanjima.

S tim da je ono što ste spomenuli o tome da je u prirodi srednjovječnih i starih ljudi da se sustežu spustiti glavu pred mladima ukoliko ste mislili na općenitost ovog zakona, zabranjeno, jer dušama vjernika, u starosti koje su upotpunile vjerovanje nije neugodno pokoravati se Allahu i Njegovom Poslaniku u pokoravanju mlađima, kao ni u drugim stvarima jer: I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. (Nisa, 65) Kao i: A šta vam da Poslanik, pa uzmite to. A ono što vam zabrani, pa suspregnite se. (Hašr, 59)

2.   Što se pak riječi tiče koje se odnose na one što nisu učestvovali u Usaminoj vojsci, koje Šehristani navodi kao mursel, ocjenivši je neospornom ocjenom, pa zabilježena je u musned predaji, a bilježi je Ebu Bekr Ahmed Ibn Abdulaziz El-Dževhari u knjizi Es-Sekifa. A ja ću ti je navesti od riječi do riječi:

Kaže: Prenio nam je Ahmed Ibn Ishak Ibn Salih, od Ahmed Ibn Sejjara, od Se'id Ibn Kesira El-Ensarija od svojih ljudi, od Abdullaha Ibn Abdurahmana da je Resulullah, s.a.v.a., u bolesti u kojoj je umro, postavio Usameta Ibn Zejda Ibn Hareseta za emira vojske u kojoj su se nalazili muhadžirski i ensarijski velikani. Od njih su bili Ebu Bekr, Omer, Ebu Ubejde Ibn El-Džerah, Abdurahman Ibn Avf, Talha i Zubejr. Naredio mu je da zauzme Mu'tu, mjesto gdje je poginuo njegov otac Zejd, i da se bori u dolini Palestine. Usama je odugovlačio pa je i vojska to isto učinila. Resulullah se u bolesti osjećao čas teško čas lahko, toliko je potencirao na tome da vojska krene da je Usama rekao: “Nek su mi roditelji tvoje žrtve, da li mi dozvoljavaš da ostanem još koji dan dok ti Allah ne da ozdravljenje?” On mu reče: “Idi i putuj uz Božiji blagoslov.” On reče: “O Allahov Poslaniče, ako pođem a ti u takvom stanju, poći ću ali na srcu će mi biti rana.” On reče: “Putuj, s Božijom pomoću i zdravljem.” On reče: “O Allahov Poslaniče, ne volim za tebe pitati jahače deva.” On reče: “Učini ono što sam ti naredio.” Zatim je Poslanik, s.a.v.a., izgubio svijest. Usama je izišao i pripremio se za polazak. Kada se Resulullah probudio pitao je za Usamu i odlazak. Obaviješten je da se spremaju. Tada je rekao: “Pokrenite Usaminu vojsku, nek je Allahovo prokletstvo na onoga ko ne bude u njoj.” Te riječi je opetovao.

Usama je izišao, nad glavom mu bajrak, a ashabi oko njega. Dok nije stigao u Džurf. S njim su bili Ebu Bekr, Omer i većina muhadžira, a od Ensarija Esid Ibn Hadir, Bešir ibn Sa'd i drugi uglednici. Tada mu stiže glasnik kojeg je poslao Ummu Ejmen rekavši mu: “Idi u grad, Poslanik umire.” On je brže bolje krenuo i ušao u Medinu sa bajrakom. Nosio ga je da bi ga zabo u zemlju pred Resulullahovim vratima. Poslanik je u tom trenutku preselio.”

قال: حدثنا أحمد بن إسحاق بن صالح، عن أحمد بن سيار، عن سعيد بن كثير الانصاري ورجاله، عن عبدالله بن عبدالرحمن: أن رسول الله صلى الله عليه وآله وسلم، في مرض موته أمر أسامة بن زيد بن حارثة على جيش فيه جلة من المهاجرين والأنصار، منهم: أبو بكر، وعمر، وابو عبيدة بن الجراح، وعبد الرحمن بن عوف، وطلحة، والزبير، وأمره أن يغير على مؤته حيث قتل أبوه زيد، وأن يغزو وادي فلسطين، فتثاقل أسامة وتثاقل الجيش بتثاقله، وجعل رسول الله صلى الله عليه وآله وسلم، في مرضه يثقل ويخف ويؤكد القول في تنفيذ ذلك البعث، حتى قال له أسامة: بأبي أنت وأمي، أتأذن لي أن أمكث اياماً حتى يشفيك الله تعالى، فقال أخرج وسر على بركة الله، فقال: يا رسول الله إن أنا خرجت وأنت على هذه الحال، خرجت وفي قلبي قرحة، فقال: سر على النصر والعافية، فقال: يا رسول الله إني أكره أن أسائل عنك الركبان، فقال: انفذ ما أمرتك به، ثم أغمي على رسول الله صلى الله عليه وآله وسلم، وقام أسامة فتجهز للخروج، فلما أفاق رسول الله صلى الله عليه وآله وسلم، سأل عن أسامة والبعث، فأخبر أنهم يتجهزون، فجعل يقول: أنفذوا بعث أسامة لعن الله من تخلف عنه، وكرر ذلك، فخرج أسامة واللواء على رأسه والصحابة بين يديه حتى إذا كان بالجرف نزل ومعه: أبو بكر، وعمر، واكثر المهاجرين، ومن الأنصار: اسيد بن حضير، وبشر بن سعد، وغيرهم من الوجوه، فجاءه رسول أم أيمن يقول له: أدخل فإن رسول الله يموت، فقام من فوره، فدخل المدينة واللواء معه، فجاء به حتى ركزه بباب رسول الله، ورسول الله قد مات في تلك الساعة

Ovi riječima završava predaja,a prenosi je grupa povjesničara, među kojima je Allame Mu'tezili u Šarhu Nehdži-l-belagati, 2/20. Selam.

- Š -